Tek s terezijanskom reformom školstva, koja započinje 1774. možemo govoriti o školstvu kao odgojno-obrazovnom sustavu, sustavu o kojem država preuzima brigu pokušavajući mu dati jedinstvenu formu na čitavom području tadašnje Habsburške monarhije. Do terezijanske reforme školstva u civilnom dijelu Slavonije radilo je tek desetak škola koje su uglavnom vodili svećenici. Nacrt novog ustrojstva škola za Habsburšku monarhiju, na poziv kraljice Marije Terezije izradio je njemački pedagog Ivan Ignjat Felbiger. Na osnovi njegovih zamisli 1774. donesena je naredba Opći školski red za njemačke normalne, glavne i trivijalne škole u kraljevsko – carskim nasljednim zemljama. Iako ta naredba nije imala snagu zakona njena primjena bila je obvezatna. Iz naredbe je vidljivo da je državna reforma školstva u Habsburškoj Monarhiji bila pod velikim utjecajem prosvjetiteljskih teorija koje su obrazovno-odgojni sistem označile kao glavni pokretač napretka. Osnovu nove školske organizacije činile su trivijalne škole s jednim učiteljem koje su se trebale osnivati u svakom mjestu sa župnom crkvom. Učenici su u tim školama trebali naučiti čitati, pisati i računati, a pored toga posebna se pažnja pridavala nastavi vjeronauka. U okružnim gradovima osnivale su se glavne škole, obično s dva ili tri učitelja, u kojima su se učili i dodatni predmeti kao što su latinski jezik, zemljopis, gospodarstvo, crtanje i geometrija. Dok su trivijalne škole dječaci i djevojčice uglavnom polazili zajedno, za glavne škole je preporučeno spolno odvajanje, odnosno stvaranje posebnih djevojačkih škola. Vrh elementarnog školskog sustava činile su normalne (uzorne) škole s četiri učitelja koje su se osnivale u središtima pokrajina, a učenike su pripremale i za učiteljsko zanimanje. Nadzor nad trivijalnim školama imali su svećenici, a nad normalnim i glavnim školama ravnatelji. Naredba iz 1774. nije vrijedila u cijeloj Slavoniji već samo u Vojnoj krajini, jer je 1777. donesena naredba Opći školski sustav za ugarsko kraljevstvo i njemu pridružene strane (Ratio educationis), koja je važila na području civilne Slavonije. Nezadovoljna općim uvođenjem njemačkog jezika u škole, ugarska strana zahtijevala je donošenje drukčijeg školskog sistema. No nova naredba ni po čemu se bitno nije razlikovala od naredbe iz 1774. godine, a njeno donošenje samo je formalno trebalo zadovoljiti ugarsko – hrvatsku stranu. Ipak, reforma školstva, koja je obuhvaćala čitav prostor Monarhije, donijela je jednu novinu time što je pitanje jezika uzdigla do prvorazrednog političkog problema. Rasprava o nastavnom jeziku i jeziku udžbenika, uz ostale kulturne i političke čimbenike, dovest će do nastanka jezičnog nacionalizma koji će u svojoj punoj snazi doći do izražaja tijekom 19. stoljeća.

Naredba o uređenju školstva iz 1777. bila je korigirana 1806. kada je donesen novi Opći školski sustav koji je bio na snazi do 1845. Dvije velike prepreke za razvoj tadašnjeg slavonskog školstva bile su: manjak novca za podizanje škola i nedostatak školovanih učitelja. Država je gotovo sve financije za osnovno školstvo prebacila na teret lokalnih sredina, tako da je osnivanje novih škola potpuno ovisilo o spremnosti lokalnih vlasti i pojedinaca, najčešće vlastelina, da financiraju razvoj školstva na svome području. Budući da “Opći školski i naučni sustav za ugarsko kraljevstvo i njemu pridružene strane” iz 1806. nije pridonio poboljšanju stanja u prosvjeti, Ugarska je vlada povjerila grofu Apponyiu izradu nove školske naredbe. Naredba pod nazivom Sustav osnovnih škola (Systema scholarum elementarium) izdana u srpnju 1845. regulirala je ustrojstvo početnih škola kako u Ugarskoj tako i na području Banske Hrvatske. Prema tom sustavu osnovne škole se dijele na niže s dva razreda i više s četiri razreda. Na polazak škole bila su obavezna sva djeca od šeste do dvanaeste godine. Naredbom je preporučeno da se dječačke škole odvoje od djevojačkih, a u školama koje su dječaci i djevojčice polazili zajedno preporučeno je spolno odvajanje po smjenama ili prostorno odvajanje po klupama. Postojali su posebni nastavni programi za osnovne dječačke i djevojačke škole, jer su se djevojčice trebale obrazovati za “ženska” a dječaci za “muška” zanimanja. Slična spolna politika školstva bit će prisutna i tijekom druge polovine 19. stoljeća. Pored spolnih razlika postojala je i distinkcija u obrazovanju seoske i gradske djece te klasna podjela jer djeca siromašnih roditelja nisu pohađala više osnovne škole. Naredbom se također preporučuje osnivanje škola u svakom mjestu sa župnom crkvom, a u svim rimokatoličkim osnovnim školama župnici su ujedno postali i nadzornici, odnosno ravnatelji. Vjeronauk je, uz pisanje i računanje, imao središnje mjesto u nastavnom programu. U seoskim školama uči se samo čitanje i pisanje na narodnom jeziku, dok se u gradskim školama uči i mađarski, a u četvrtom razredu i njemački jezik. Prema naredbi iz 1845. vrhovni nadzor nad školama vrši Ugarsko namjesničko vijeće, dok su dijecezonski biskupi bili nadležni za vjersko obrazovanje učenika. Neposredan nadzor škola vršili su pokrajinski i okružni nadzornici, odnosno ravnatelji škola. Gotovo sve troškove vezane uz škole (zgrade, plaće i inventar) trebale su pokriti općine, stoga ne čudi što ni nakon ove naredbe nije došlo do znatnijeg povećanja broja škola jer su općine bile presiromašne da bi financirale podizanje i održavanje škola. Nadzornici su morali voditi brigu o redovitom polasku škole, a roditelji koji svoju djecu nisu slali u školu mogli su biti novčano kažnjeni. Naredba je omogućavala izostanak djece iz škole u vrijeme sezonskih poljoprivrednih radova.

Dinko Župan