Školske valovnice (Schulfassion) bile su prve službene školske ankete koje su u školsku administraciju uvele neoapsolutističke vlasti pedesetih godina 19. stoljeća. Nakon ukinuća vrhovnog školskog ravnateljstva (1851) glavni nadzor nad školama imala je “zemaljska školska oblast”. Ona je bila nadležna na području koje je prije pokrivalo ugarsko namjesništvo. To tijelo sastojalo se od tri člana, a jedan od članova je bio savjetnik za pučke škole. On je trebao voditi brigu o stanju osnovnih škola, podnositi prijedloge za poboljšanje rada škola, redovito obilaziti škole na terenu, izvještavati o djelovanju učiteljskih skupština i sudjelovati u njihovoj organizaciji. Radi što uspješnije provedbe reorganizacije školstva “zemaljska školska oblast” je u lipnju 1851. izdala naredbu kojom je odredila način popisa pučkih škola i regulirala proceduru osnivanja novih škola. Ta je naredba pokazala određenu učinkovitost na području Valpovštine jer su na osnovi nje otvorene tri nove škole u:  Brođancima (1851), Ladimirevcima (1852) i Bizovcu (1852). Naredbom iz 1851. predložene su i mjere poboljšanja položaja učitelja. Njima je u svim seoskim školama morao biti osiguran besplatan smještaj i minimalna plaća od 300 forinti godišnje. Od dodatnih poslova učiteljima je bio dopušten posao orguljaša, a zabranjen posao seoskih bilježnika i zvonara. Insistiranje na stručnosti i boljem ekonomskom stanju učitelja nije osiguravalo i autonomiju nastavničkog djelovanja. Učitelji su u svom radu imali ograničenu slobodu jer su im crkvene vlasti striktno određivale način i područje njihovog obrazovnog i odgojnog rada. Crkvene vlasti su svoj utjecaj nad školstvom još više povećale nakon 1855. kada je konkordatom i pravno regulirana crkvena uprava nad školama. U dijelu konkordata koji se odnosi na školstvo jasno je određeno područje biskupskog utjecaja, a učitelji su konkordatom faktički stavljeni pod potpuni nadzor crkvene hijerarhije. No bez obzira na to neoapsolutističko školstvo predstavljalo je važnu prekretnicu u modernizaciji školstva. Iako je i u tom periodu stanje u školstvu bilo daleko od poželjnog (slabo pohađanje nastave, mali broj škola, neadekvatne učionice itd.), ipak se može sa sigurnošću govoriti o povećanju broja škola i učenika u tom razdoblju. Od početka pedesetih godina dolazi do povećanja broja škola i učenika, pojačanog uređenja školskih zgrada i učionica, reguliranja stručne izobrazbe nastavnika te do redovitog stručnog nadzora nad radom škola što nam potvrđuju i sačuvane školske valovnice.

Školske valovnice su pisane dvojezično na njemačkom i hrvatskom jeziku što je bilo u skladu s tadašnjom bečkom centralističkom jezičnom politikom. U školskim valovnicama su se bilježili podaci o broju djece obavezne na polazak škole, učiteljskoj plaći, troškovima uzdržavanja škole i stanju školske zgrade. Školske valovnice za Valpovo (1857 i 1869), Bizovac (1857) i Ladimirevce (1857) čuvaju se u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i vrlo su dragocjen izvor za povijest školstva u Valpovštini sredinom 19. stoljeća. Naime, u sklopu školskih valovnica često puta se mogu naći i školske zakladnice odnosno ugovori o uzdržavanju škola i učiteljskim plaćama. Tako je za školu iz Ladimirevaca sačuvana zakladnica iz 1854. godine, a za Bizovac zakladnica iz 1856. godine. Obje zakladnice ukazuju na loše stanje s tadašnjom pismenošću među seljanima jer su svi pored svojih imena samo stavili križić. Iz školske valovnice za Bizovac možemo saznati da se nastava 1857. odvijala u općinskoj kući, da su učiteljska primanja sa svim dodacima bila oko 336 forinti godišnje, te da je na polazak škole bilo obavezno 63 djevojčice i 49 dječaka. Slična situacija je bila i u Ladimirevcima gdje se nastava također održavala u općinskoj kući, učitelj je imao godišnja primanja oko 329 forinti, a na polazak škole bilo je obavezno 54 djevojčice i 41 dječak. Valpovačka školska valovnica iz 1857. donosi nam podatak da je 1856. izgorjela tadašnja školska kuća zajedno s učiteljskim stanom, te da se planira izgradnja nove školske zgrade. Iz te valovnice saznajemo da je na polazak škole bila obavezna 121 djevojčica i 93 dječaka, te da se nastava u valpovačkoj školi odvijala na „njemačkom i slavonskom jeziku“. Za razdoblje neoapsolutizma često se veže pojam germanizacije. No na taj pojam ne treba gledati jednoznačno jer osnovno školstvo nije tako intenzivno bilo izloženo nastojanjima centralističke jezične politike kao srednje školstvo. Od osnovnih škola elementi te politike djelomično su vidljivi samo u glavnim školama dok u trivijalnim školama ta jezična politika gotovo da nije došla do izražaja. U glavnim se školama raznim naredbama nastojala pojačati nastava njemačkog jezika, a u trivijalnim se školama nije toliko insistiralo na njoj. Nastavnom osnovom iz 1858. određeno je da učenje njemačkog jezika u osnovnim školama počinje u drugom polugodištu drugog razreda, ali za razliku od gimnazija u kojima je nastavni jezik bio njemački u osnovnim je školama nastavni jezik bio hrvatski. Druga valpovačka valovnica iz 1869. donosi nam podatak o tome da je nastava u novoizgrađenoj školskoj zgradi započela 1860. godine (današnja zgrada Mjesnog odbora). U sklopu te valovnice nalazi se i dodatak zakladnici kojim se 1869. ponovno regulira prijašnji ugovor o primanjima za valpovačkog učitelja i ravnatelja Ivana Markovića.

Dinko Župan