Sadržaj:

Being a Student in the Habsburg Monarchy

edited by Ivana Horbec, Maja Matasović and Branko Ostajmer

11 Ivana Horbec, Maja Matasović and Branko Ostajmer: Being a Student in the Habsburg Monarchy. Introduction

Towards the modernisation of school system: students’ perspective

21 Ivana Horbec, Maja Matasović: Sola praxis format hominem? Ideals and criticism of the system of higher learning in the 18th century Kingdom of Hungary

41 Valentina Chierichetti, Simonetta Polenghi: Learning in ginnasio and liceo in Habsburg Milan (1814- 1859)

69 Magdolna Éva Rébay: School in the eyes of Hungarian high nobility. The counts Széchényi (1867-1918)

91 Rudolf Barišić: Education interrupted: reasons why clerics in Bosna Srebrena discontinued their studies

113 Manuela-Claire Warscher: «… we do not need educated farmers». Rural education in Istria 1850-1914

Personal maturation through learning

127 Zrinko Novosel: Upbringing and early education in the selected 19th Century Croatian memoirs

139 Marijana Kokanović Marković: Young ladies at the piano. The role of music in the upbringing and education of girls in Novi Sad in the Nineteenth Century

151 Dinko Župan: How to turn female students into good mothers, wives and housewives. The construction of female identity in pedagogical discourses in Croatia in the second half of the 19th Century

169 Guido van Hengel: Claiming adolescent spaces: education and power in AustroHungarian Bosnia and Hercegovina

Peregrinatio academica

191 Olga Khavanova: Mediocre pupils – informative letters? Hungarian nobleman István Dessewffy at Vienna Theresianum in the 1750s

207 Vlasta Švoger: Students from the small country in the big city: Croatians studying in Vienna in the nineteenth Century

225 Rupert Klieber: Croatian clerics studying at the Frintaneum Imperial Institute and the University of Vienna 1816 to 1918

Students’ Life

245 Teodora Shek Brnardić: The everyday life of cadets at the Wiener Neustadt Military Academy, as portrayed in the paintings of Bernhard Albrecht (1785-1793)

273 Željko Oset: Socializing of Slovene students at Austrian universities from the March Revolution to World War I

287 Tihana Luetić: Students’ magazines at the beginning of the 20th Century in Zagreb

Sažeci radova

Obrazovanje plemstva u ranom novom vijeku privuklo je u posljednje vrijeme interes povjesničara, prije svega kroz teme društvene i kulturne povijesti plemstva, obrazovnih strategija plemstva i njihovog utjecaja izvan regionalnih granica. Ipak, knjiga koju su uredili Glück, Häberlein i Flurschütz da Cruz prva je koja pristupa obrazovnim strategijama plemstva u učenju stranih jezika te na taj način doprinosi razumijevanju utjecaja plemstva u stvaranju imperativa učenja stranih jezika u modernom školstvu te novim kriterijima umreženosti elita u europskom prostoru. Radovi u ovom svesku obrađuju iskustva u niz europskih zemalja, naglašavajući njihove zajedničke točke i odstupanja. Obrađuju se teme vezane uz englesko, francusko, talijansko, švedsko, češko, hrvatsko, baltičko i rusko plemstvo. Kao poseban interes istaknuta je povezanost između učenja stranih jezika, dvorske kulture i pripadnosti plemstvu.

Više o knjizi:

https://www.harrassowitz-verlag.de/Adel_und_Mehrsprachigkeit_in_der_Fr%C3%BChen_Neuzeit/titel_5832.ahtml

https://www.amazon.de/Adel-Mehrsprachigkeit-Fr%C3%BChen-Neuzeit-Wolfenb%C3%BCtteler/dp/3447111372

Sadržaj: 

S ponosom objavljujemo da je naš kolega dr. Dinko Župan objavio rad pod naslovom “The position of female teachers in the educational system of Croatia (1868-1919)” u zborniku radova Women’s Education in Southern Europe Historical Perspectives (19th–20th centuries). Volume III, ur. Antonella Cagnolati Antonio Francisco Canales Serrano (Aracne, 2019.)

Više o publikaciji na stranicama izdavača.

MONIKA GOVEKAR OKOLIŠ, TEACHER EDUCATION WITHIN SLOVENIAN AND CROATIAN REGIONS FROM 1867 TO 1914, Review of Croatian History, XIV (2018), 173-198

Sažetak:

The article discusses the education of primary school teachers in Slovenian and Croatian regions of Austria-Hungary through legislation and the organisation of teachers colleges. The study consists of a historical comparative analysis for the period from 1867 to 1914. With the appearance of the dualist monarchy, changes occurred in teacher education which can be identified on the basis of school legislation. Teachers became state employees. New state teachers colleges and private ones with public accreditation appeared, separated by gender, some lasting three and some four years. Analysis of the legislation showed differences between the syllabuses of teachers colleges in Slovenian and Croatian regions. A comparison of their activities also shows differences in development, number and organisation. In Slovenian regions, under the Austrian school legislation, the development of four-year teachers colleges and the implementation of new features in teacher education was somewhat faster than in Croatian regions, even though in Istria and Dalmatia the same Austrian school laws applied.

Puni tekst dostupan ovdje

ROBERT SKENDEROVIĆ, DEUTSCHE VOLKSCHULEN IN DER SLAWONISCHEN MILITÄRGRENZE BIS ZUR EINFÜHRUNG DER ALLGEMEINEN SCHULORDNUNG VON 1774, Review of Croatian History, XIV (2018), 147-172.

Sažetak:

Die Geschichte der organisierten institutionellen Phase des Schulwesens in der Kroatisch-Slawonischen Militärgrenze beginnt mit Reformen dieses Systems in der Militärgrenze zu Beginn des 18. Jahrhunderts. Bis zum Anfang des 18. Jahrhunderts wurden Schulen der Initiative und Sorge der Priesterschaft überlassen, insbesondere der Ordensbrüder. Nach dem Karlowitzer Frieden (1699) wurden in den befreiten Gebieten Slawoniens, Syrmiens, der Batschka und des Banats neue Militärgrenzen (die Slawonische, Theiß- und Marosch-Grenze) eingerichtet. Mit der Einrichtung dieser Grenzen gingen auch viele Organisationsreformen einher. Jeder Bauer-Soldat in den neu eingerichteten Militärgrenzen bekam ein Grundstück zur Nutzung, dessen Größe von seinem militärischen Rang abhängig war. Zu Beginn des 18. Jahrhunderts bemühten sich militärische Behörden auch um die Förderung des Schulwesens in der Militärgrenze. Schon in den ersten Jahren des 18. Jahrhunderts wurde für die Theiß-Grenze und die Marosch-Grenze angeordnet, dass man in jedem Dorf eine „völlig lastenfreie Colonical-Session“ für einen der deutschen Sprache mächtigen Schullehrer bereitstellen soll. Dies leitete eine systematische Gründung von Volkschulen ein, deren Hauptziel es war, Unterricht in Deutsch als Kommandosprache der Militärgrenze zu erteilen. In den späteren Jahrzehnten breitete sich der Prozess der Gründung von Volkschulen auf die gesamte Militärgrenze aus, einschließlich der Kroatisch-Slawonischen Grenze. Von 1703 bis 1774 dauerte die erste Phase der Organisierung des Schulwesens in der Kroatisch-Slawonischen Militärgrenze. Ursprünglich handelte sich um kirchliche Schulen (Kloster- oder Pfarreischulen). In dieser Zeit blieben die Fragen der Aufsicht und Finanzierung der Schulen noch immer ungelöst, genauso wie die Frage des Verhältnisses zur serbisch-orthodoxen Gemeinschaft, aber seit den 1750er Jahren wurden systematisch öffentliche deutsche Volksschulen gegründet. In dieser Arbeit wird die Entwicklung am Anfang des Grundschulwesens in der Kroatisch-Slawonischen Militärgrenze dargestellt. Die Arbeit weist auch auf die Bedingtheit des Namens „deutsche Schulen“ hin. In dieser Untersuchung werden meist römisch-katholische kanonischen Visitationen als eine bisher vollständig ungenutzte Geschichtsquelle genutzt, die wertvolle neue Erkenntnisse zu diesem Thema bieten.

Puni tekst dostupan ovdje

Knjigom su predstavljene okolnosti nastanka, oblikovanja i/ili redefiniranja struktura koje su u povijesnom kontinuitetu doprinijele današnjem poimanju države i njezine uloge u suvremenom društvu. Kontekst je tražen u izgradnji protomodernih državnih struktura u apsolutističkim monarhijama tipičnoj za glavninu europskoga kontinenta tijekom ranoga novog vijeka, i preispitan na prostoru Banske Hrvatske – prostoru koji se nalazio na periferiji apsolutističke moći i na kojem su tradicionalne strukture društva i tradicionalni oblici političke participacije još i cijelo 18. stoljeće bili iznimno jaki.

Izvadak iz knjige

Sadržaj: 

PREGDOVOR

UVOD

Okviri i koncept

Struktura

Izvori

Terminologija

IZGRADNJA PROTOMODERNIH DRŽAVNIH STRUKTURA

„Država“ osamnaestoga stoljeća

Od centralne prema lokalnoj upravi

Upravne reforme u Banskoj Hrvatskoj 18. stoljeća

                        Odvajanje uprave i zakonodavstva

                        Važnost lokalne uprave: reforme županijskoga ustroja

OD „FISKALNE DRŽAVE“ DO „DRŽAVE BLAGOSTANJA“

Fiskalni poticaji upravnih reformi

                        Porezni sustav Habsburške Monarhije

                        Fiskalni poticaji upravnih reformi u Banskoj Hrvatskoj

Banska Hrvatska u gospodarskim planovima bečkoga dvora

                        Postavljanje institucionalnoga temelja gospodarske politike

                        Uprava i gospodarstvo u Banskoj Hrvatskoj

SOCIJALNA ULOGA „DRŽAVE BLAGOSTANJA“

Misera plebs contribuens u javnoj politici

Izgradnja državnoga školstva

Zdravlje kao „sreća“

STALEŽI – RIVALI I PARTNERI

Banska Hrvatska i bečki dvor: modeli sudjelovanja u političkoj odluci

Ugarsko i hrvatsko-slavonsko plemstvo kao pouvoirs intermédiaires

Deficiti ranonovovjekovne političke uprave u Banskoj Hrvatskoj

Promjene „iznutra“: hrvatsko-slavonski staleži kao dio modernizirane uprave

Korijeni konflikata: „republikanski principi“ i utilitas 

PREMA NOVOJ UPRAVNOJ ELITI

Paralelni svijet kraljevskih službenika: povjerenstva i „ugarski“ savjetnici

Novi zahtjevi javne službe

Formiranje „lojalnih“ službenika i „korisnih“ građana

Vladar i njegovo plemstvo: privlačenje plemstva na Dvor

Između staleških struktura i protomoderne uprave: javne službe Banske Hrvatske

Kraljevi i staleški službenici: hrvatsko-slavonski ban i veliki župani

            Središnje kraljevinske službe Banske Hrvatske

            Županijske službe

            Nove službe (prosvijećenoga) apsolutizma 

DRŽAVA KAO ORGANIZAM

Staatenkunde i razvoj statistike

Dikasterij: institucija moderne države

Glas administracije

Utilitas kao lajtmotiv prosvijećene državne uprave

ZAKLJUČAK

POPIS KRATICA

IZVORI I LITERATURA

KAZALO IMENA

SUMMARY

TABLE OF CONTENTS

Vlasta Švoger, „Štefan Moyses a oddelenie pre kultúru a vzdelávanie v Bánskej rade (1848-1850) (Štefan Moyses and the Section for Education of the Ban’s Council (1848-1850)“, u: ŠTEFAN MOYZES – za života a v historickej pamäti. Zborník vydaný pri príležitosti 220. výročia narodenia. Zborník príspevkov z medzinárodnej konferencie ŠTEFAN MOYZES – za života a v historickej pamäti, ktorá sa konala 24. 10. 2017 v Stredoslovenskom múzeu Banská Bystrica, ur. Ján Golian, Alica Kurhajcová, Erika Maliniaková, Rastislav Molda, Banska Bystrica: Stredoslovenské múzeum v Banskej Bystrici, 2018., 23.-35.  (izvorni znanstveni rad)

Sažetak:

U radu se ukratko prikazuje osnivanje Banskoga vijeća, prve hrvatske vlade. U travnju 1848. godine osnovao ga je ban Josip Jelačić kao svoje savjetodavno tijelo, a nakon njegova odlaska u rat u Mađarsku u rujnu 1848., Bansko je vijeće de facto postalo prva hrvatska nezavisna vlada. Načelnik Prosvjetnog odsjeka Banskoga vijeća bio je Stjepan Moyses. U radu se analizira rad Prosvjetnog odsjeka pod Moysesovim vodstvom, pri čemu je težište stavljeno na tri važna pitanja – izradu zakona o tisku i zakonske osnove o modernizaciji hrvatskoga školstva te postupak izbora novog profesora filozofije na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu. Vođenjem Prosvjetnog odsjeka Banskoga vijeća te dugogodišnjim pedagoškim radom kao profesor filozofije na tada najvišoj školskoj ustanovi u Hrvatskoj Stjepan Moyses ostavio je značajan trag u povijesti hrvatskoga školstva.

Sadržaj:

Jörg Meier: Vorwort

Hermann Scheuringer:
Einst privilegiert, dann geächtet, nun wieder geschätzt oder nur genutzt? Status und Perspektiven des Deutschen in Ostmittel- und Südosteuropa

Ivana Horbec:
Lingua monarchica an der Peripherie. Die Rolle der deutschen Sprache im politischen und sozialen Leben Kroatiens im 18. Jahrhundert

Elisabeth Knipf-Komlósi, Marta Müller:
Zwischen Vitalität und Aufgabe. Dynamische Aspekte in der Sprache der deutschen Minderheit in Ungarn

Agnes Kim, Stefan Michael Newerkla:
Das Paradox der Toleranz. Sprachliche Nationalisierung des Mittelschulwesens in Böhmen und Mähren im langen 19. Jahrhundert

Stefaniya Ptashnyk:
Deutsch im Bildungswesen Lembergs zwischen 1905 und 1925

Csaba Földes:
Xenismen in der auslandsdeutschen Pressesprache. Reflexionen anhand der Moskauer Deutschen Zeitung

Egita Proveja:
Die Rigasche Hausfrauen-Zeitung 1884–1906. Inhalte und Textsorten. Eine Studie zur deutschbaltischen Mediengeschichte

Irena Bogoczová, Kai Witzlack-Makarevich:
Die Westteschener Mundart der autochthonen polnischen Minderheit im Teschener Schlesien (Tschechische Republik)

Gerd Hentschel:
Das Schlesische: Weder Dialekt noch Sprache?

Ákos Bitter, Ingrid Hudabiunigg, Robert Marchl:
Spracherhalt und Sprachumstellung bei der deutschsprachigen Bevölkerung in Tschechien und Ungarn. Ein historischer und soziolinguistischer Vergleich

Anja Wilhelmi:
Sprache als Kommunikationsform und -hindernis im deutschbaltischen Adel. Von der französischen Lingua franca zur deutschen Regionalsprache

Boris Blahak:
Jiddisch für ,Westjuden’. Franz Kafkas Spracherwerbstheorie des Jiddischen – ein sprachbiographisches Experiment

Jan Kubica:
Doppelsprachigkeit bei Ota Filip – zwei Identitäten?

 

Projektbericht

Katharina Dück:
Zum Zusammenhang von Sprache und Identität von Kaukasiendeutschen unter besonderer Berücksichtigung ihrer Sprachkompetenzen im Deutschen

Više o izdanju: 

De Gruyter

BKGE

Iz uvodnoga dijela rada  “Lingua monarchica an der Peripherie. Die Rolle der deutschen Sprache im politischen und sozialen Leben Kroatiens im 18. Jahrhundert” (Lingua monarchica na periferiji: uloga njemačkoga jezika u političkom i društvenom životu Hrvatske u 18. stoljeću): 

Iako je njemački jezik bio prisutan u hrvatskoj upravi i društvu od početka vladavine dinastije Habsburg 1527., poglavito putem vojne uprave i vojnogospodarstvenih poslova tijekom višestoljetnog ratovanja protiv Osmanskoga Carstva, njegovo korištenje znatno se intenzivira tijekom 18. stoljeća, obilježenim etabliranjem habsburške moći na prostoru Hrvatske i brojnim reformama koje su smjerale stvaranju protomodernih državnih struktura. Te su reforme rezultirale i znatnim promjenama u jezičnim praksama u politici i javnom životu Hrvatske. Većini stanovništva i plemstva kao „političkoga naroda“ hrvatski je bio materinski jezik i stoga je opravdano pretpostaviti da se ponajviše koristio u javnoj sferi. Ipak, u upravnim poslovima i školstvu tijekom ranoga novoga vijeka nalazimo gotovo isključivo latinski jezik, koji prevladava i u pisanoj riječi (korespondenciji, znanosti, književnosti). Djelovanje političke i intelektualne elite u cijelom je Ugarskome Kraljevstvu bilo prožeto latinskim jezikom mnogo dublje nego što je to tada bio slučaj u ostatku Monarhije i, u konačnici, Europe. Iako je najvećem dijelu ugarskoga plemstva – među koje se, u političkom smislu, ubrajalo i hrvatsko plemstvo – materinski jezik bio mađarski, i iako je velik dio hrvatskih plemićkih obitelji, osobito magnatskih obitelji, izvorno bio mađarskoga podrijetla te je učenje mađarskog jezika predstavljalo dio njihovih obrazovnih strategija, i među plemstvom je latinski predstavljao lingua communis, i to ne samo kao sredstvo sporazumijevanja, nego i kao osiguranje ravnopravnosti na participaciju u zajedničkim institucijama vlasti, a time i u političkom odlučivanju. Javna sfera je stoga ovdje bila naglašeno latinizirana, iako se čistoća latinskoga jezika često miješala s lokalnim izričajima. Uz to, obrazovanije plemstvo redovito je učilo i u privatnoj korespondenciji koristilo francuski ili talijanski jezik.

U takvom jezičnom okruženju tijekom 18. stoljeća, a osobito prema njegovu kraju, sve se veći značaj počinje pridavati njemačkom jeziku. U izvorima s hrvatskog područja njemački sve češće izranja kao jezik kojim je društvena elita demonstrirala svoj kozmopolitizam, ali i političku moć iza koje je stajao bečki dvor. Potom – u skladu s naglašenim integracijskim procesima u Monarhiji – ulazi u škole pa zatim i u upravu – prvo posredno, u koncepte spisa i interinstitucionalnu poslovnu komunikaciju, a napokon, od 1784./86. do 1790., biva (neuspješno) proglašen i službenim jezikom uprave. U cijelom tom razdoblju on ostaje simbolom – simbolom pripadnosti određenom društvenom krugu, simbolom obrazovanosti, simbolom prihvaćanja ideja prosvjetiteljstva, ali – napokon – i simbolom apsolutističke vladavine.

Cilj je ovoga rada predstaviti okolnosti koje su utjecale na prisutnost njemačkoga jezika u društvenom i političkom životu Hrvatske 18. stoljeća, analizirati prakse njegova korištenja te utvrditi obrasce i motive izbora njemačkoga kao stranoga jezika i kao jezika komunikacije. Na temelju sačuvane korespondencije, društveno-političkih traktata, literarnih djela i administrativnih spisa predstavljena je uloga znanja njemačkoga jezika u karijeri ili društvenom utjecaju pojedinca, uloga njemačkoga u transferu ideja i prožimanju kultura, motivi bečkoga dvora za poticanje učenja i korištenja njemačkoga jezika, utjecaj rasta važnosti njemačkoga jezika na obrazovne modalitete te je, napokon, ispitano u kojim je slučajevima korištenje njemačkoga postajalo političko pitanje.

 

Rad je nastao na temelju izlaganja na međunarodnom znanstvenom skupu ‘King’ Maria Theresia, koji je održan u Zagrebu 10. i 11. travnja 2017., a dostupan je (na engleskom jeziku) na ovoj poveznici.

Prijevod sažetka:

Tijekom vladavine Marije Terezije, uz opsežne reforme koje su vodile formiranju protomoderne uprave u Hrvatsko-Slavonskome Kraljevstvu, oblikovana je i nova percepcija “prosvijećenogˮ javnog službenika. Iako još uvijek gotovo isključivo plemićkoga staleža, taj je službenik morao biti lojalan interesima bečkoga dvora i spreman provoditi reforme, ali i sposoban da vladara savjetuje o nužnim mjerama napretka u smislu vladavine prosvijećenog apsolutizma. U isto je vrijeme njegov javni autoritet morao biti prihvaćen od strane staleža kao nositelja tradicionalnih političkih struktura. Profesionalno obrazovanje javnih službenika stoga je postalo jednim od važnijih ciljeva prosvjetnih reformi 18. stoljeća: upravo je Marija Terezija osnovala niz akademija i tečajeva na kojima je nastava bila kontrolirana od strane države, a njih su pratile intenzivne reforme sveučilišnih programa – prije svega na studijima prava i filozofije. Na njima su se podučavale znanosti koje su bile praktično primjenjive u javnoj upravi ili ekonomiji, a budući javni službenici podučavali su se vještinama “dobre politikeˮ ili “pametne vladavineˮ (gute Polizei) koje su obuhvaćale teoretska znanja javne uprave, školstva, zdravstva, gospodarstva te sigurnosti kao glavnih postulata za postizanje “javnoga dobraˮ ili “općega blagostanja.ˮ Jedan od takvih programa, kao samostalni studij, osnovan je 1769. u Varaždinu. Usko povezan sa novoosnovanim Hrvatskim kraljevskim vijećem, zamišljen je kao obrazovni centar s regionalnim značajem ne samo i za buduće i za već djelatne javne službenike. Ovim se radom, pretežito na temelju arhivskih istraživanja, na primjeru Političko-kameralnog studija u Varaždinu do razdoblja njegove integracije u Kraljevsku akademiju u Zagrebu 1776. prikazuje politika Marije Terezije prema školovanju javnih službenika i definira znanje koje je za javnu službu bilo potrebno u razdoblju prosvjećenog apsolutizma, odnosno u razdoblju stvaranja protomodernih struktura državne vlasti. Studij u Varaždinu komparira se s drugim sličnim programima na području Habsburške Monarhije, a njegov se uspjeh u Hrvatskoj i na regionalnoj razini kritički propituje.

 

Izložba Biti učenik u dugom 19. stoljeću tematizira raznolike učeničke prakse i kulturno-antropološke aspekte ško- lovanja kao što su učenički standard, učeničke bolesti, učenička disciplina, boravak u razredu, boravak u školskom dvorištu, učeničke igre i slobodno vrijeme, rad učenika u školskom vrtu, učeničke stručne prakse, učenička sjećanja, memoari, dnevnici i spomenari, izgradnja učeničkih subjektivnosti i identiteta (rodnih, socijalnih, vjerskih, nacionalnih itd.), učeničku mobilnost te diskriminaciju učenika. Izložba se bavi i socijalnim aspektom školstva (dostupnost osnovnog, srednjeg i visokog školstva, pismenost i društvena stratifikacija), zatim rodnim aspektom školstva (spolna podjela škola i nastavnih programa), intelektualnim aspektom školstva koji se promatra kroz školovanje gimnazijalaca i studenata, te ideologizacijom školstva koja se analizira kroz školske ceremonije i rituale. Tadašnji školski sustav, kao važan segment disciplinskog društva 19. stoljeća, trebao je proizvoditi pokorne građane koji su unutar cijelog društva trebali bespogovorno poštivati sve vladajuće autoritete. Tako su se vodeći pedagoški autoriteti 19. stoljeća zalagali za to da škola prije svega treba odgajati buduće „krotke“ i „poslušne“ građane. Djeci se u školi stvarala slika vladara kao brižnog oca, koji brine o svima i o svemu. Oca koji nikada ne griješi i bez kojeg bi čitavo društvo bilo izloženo nesigurnosti i ne- stabilnosti, a od učenika i učenica se očekivalo neprekidno poštivanje i uvažavanje svih vladajućih autoriteta.

Tijekom dugog 19. stoljeća školstvo se u čitavoj Europi formira kao odgojno-obrazovni sustav koji postaje važan čimbenik u nastanku modernih građanskih društava. U Hrvatskoj od kraja 18. stoljeća možemo pratiti protomodernizaciju školstva koja od sredine 19. stoljeća prerasta u modernizacijske obrazovne projekte da bi tijekom druge polovice 19. stoljeća ta moderniza cija dobila i svoje konkretne zakonske okvire. Zbog toga se u sklopu izložbe nastoji učenič ke školske prakse staviti u kontekst izgradnje modernog školskog sustava koji je do kraja 19. stoljeća na sebe preuzeo funkciju sekundarne socijalizacije.

Deplijan izložba hrv.