Promocija knjige “Mijat Stojanović. Sgode i nesgode moga života”
Predstavljanje knjige “Mijat Stojanović. Sgode i nesgode moga života”
Na svjetski dan učitelja, 5. listopada 2015. godine, održana je u Hrvatskom školskom muzeju promocija kritičkoga izdanja autobiografije slavonskoga učitelja i pisca Mijata Stojanovića (1818.-1881.). Autobiografiju naslovljenu “Mijat Stojanović. Sgode i nesgode moga života” priredili su dr. sc. Dinko Župan, dr. sc. Stanko Andrić i dr. sc. Damir Matanović, a objavljena je 2015. u suizdavaštvu Hrvatskoga instituta za povijest – Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje te Hrvatskoga školskoga muzeja.
Knjigu su predstavili ravnateljica Hrvatskoga školskoga muzeja Branka Manin, prof., u ime priređivača dr. sc. Stanko Andrić i dr. sc. Dinko Župan, recenzentica dr. sc. Vlasta Švoger te Sonja Gaćina Škalamera, prof., voditeljica Arhivske zbirke Hrvatskoga školskog muzeja.
Branka Manin, Stanko Andrić, Vlasta Švoger, Dinko Župan i Sonja Gaćina-Škalamera
Autobiografija Mijata Stojanovića istaknutog hrvatskog učitelja, pedagoga i pučkog pisca iz 19. stoljeća, rukopis koje se čuva u Hrvatskom školskom muzeju, po prvi put je u cijelosti objavljena u izdanju Hrvatskog instituta za povijest – Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje iz Slavonskog Broda i Hrvatskog školskog muzeja iz Zagreba. Kritičko izdanje Stojanovićeve autobiografije pod naslovom Sgode i nesgode moga života, koje su priredila trojica istaknutih hrvatskih znanstvenika Dinko Župan, Stanko Andrić i Damir Matanović, sadrži proslov, dvije uvodne studije, zatim tekst Stojanovićeve autobiografije, bibliografiju radova Mijata Stojanovića, Tumač povijesnih i zemljopisnih imena i pojmova, Rječnik stranih, manje poznatih i arhaičnih riječi i izraza, sažetak na engleskom te kazalo osobnih i geografskih imena. Spomenuti Tumač i Rječnik uvelike olakšavaju razumijevanje izvornog Stojanovićevog teksta u kojem su provedene minimalne jezične intervencije.
U studiji naslovljenoj „Stojanovićeve zgode i nezgode“ Dinko Župan na temelju relevantne literature i izvornika Stojanovićeva rukopisa analizira sadržajna, žanrovska i tehnička obilježja spomenutog rukopisa, prikazuje životni put Mijata Stojanovića od najlošijeg učenika u razredu do vrlo cijenjenog prosvjetnog djelatnika, zahvaljujući ponajprije njegovu samoobrazovanju i cjeloživotnom učenju i stavlja težište na njegov profesionalni pedagoški rad. Naglašava da je Stojanović bio prvi među hrvatskim pedagozima, ali i jedan od rijetkih pedagoških mislilaca u tadašnjim europskim okvirima, koji se zalagao za obrazovanje žena za razna zanimanja, a ne samo za ulogu supruge, majke i kućanice.
U drugoj uvodnoj studiji Damir Matanović predočava „Svijet odrastanja Mijata Stojanovića: selo i grad Brodske krajiške pukovnije u prvoj polovici 19. stoljeća“, odnosno ocrtava društveni i politički kontekst u kojem je Mijat Stojanović odrastao i oblikovao vlastiti identitet.
Središnji dio knjige autobiografija je Mijata Stojanovića, naslovljena „Sgode i nesgode moga života“. Nastala je na osnovi obiteljske predaje i vlastitih sjećanja i kombinacija je memoarskih, dnevničkih i godišnjih zapisa. Nakon što je prikazao „crtice“ iz života tri generacije svoje obitelji (pradjeda, djeda i roditelja) Stojanović opisuje najvažnije događaje i doživljaje iz vlastitog života, a naglasak stavlja na svoje javno, ponajprije pedagoško djelovanje. Nerijetko i vrlo emotivno, ali i samokritično, prikazuje svoj profesionalni uspon u obrazovnom sustavu i detaljno opisuje vlastite napore da samoobrazovanjem nadoknadi ono što je propustio u kratkotrajnom formalnom obrazovanju i da stekne kompetencije potrebne za kvalitetno obavljanje posla učitelja. Opisuje i svoju publicističku aktivnost, odnose s drugim učiteljima, donosi zanimljive podatke o svakodnevnom životu seoskog stanovništva u Slavoniji u 19. stoljeću, osobito o stanovanju i prehrani, o narodnim običajima, dječačkim igrama i zabavama, odnosu roditelja i djece i odgojnim metodama, zatim o svojim putovanjima, o političkim zbivanjima koje stavlja u širi kontekst, pa čak i o klimatskim prilikama. Premda je Stojanovićeva autobiografija ponajprije pisana kao ego-povijest, kao izvor u svojim interdisciplinarno utemeljenim istraživanja mogu je koristiti istraživači iz različitih humanističkih i društvenih znanosti: povijesti, povijesti školstva i pedagogije, etnologije, povijesti književnosti, psihologije itd. Zacijelo će privući pozornost i šire čitateljske publike.
Odlomak iz autobiografije:
Odgojen sam posve prosto. Niti su mi roditelji umjeli, niti imali vremena razvijat mi razum pravilno, oplemenjivat mi srdcei volju, kao što bi valjalo, niti su me znali upoznavati sa stvarmi, koje me okružavahu, a ni učionica nije me nazorno obučavala, nego udri šibom za svaku njemačku rieč, koji nebi mahom upamtio, za stvar nije se brinulo, samo pamti, što i nerazumiješ. Jedina moja mila majka riečju mi je svojim primjerom uljevala u mladjano srdce strah Gospodnji. Pripoviedala mi je o dragom Bogi, o svetom mome angjelku čuvaru, o mojoj dušici, kojom dišem, vidim, čujem i osjećam, mirišem i kušam; o nebu gore, gdje sunašce, mjesec i zviezdice sjaju, i gdje dragi Bogo prebiva, kamo ćemo svi doći poslije smrti, ako budemo poslušni otcu i majki i svakom starijem, ako nepsujemo, nekunemo, nelažemo i nečinimo nikakvo zlo.
Kao učenik njemačke učionice družio sam se sa svakojakimi drugovi, dobrimi i opakimi, buduć sam, osobito ljetom, kad su roditelji moji zabavljeni poljskim poslom odsutni bili, a ja sam doma brez roditeljskog nadziranja po ciele tjedne, pak nije čudo, što sam po smrti moje drage majke često bio brezposličar i lienac, a brezposlenost je sviuh zloćah početak, te sam i ja sad kome izmedju susjedah dosadio, sad se nožem ili sikiricom osakatio, sad nezrelim voćem povario ili u nauki za drugih zaostajao, ili se navadio na koji nepodobštinu, poradi koje sam navade u zrelijoj dobi života imao dosta gorkih časovah, i tako izkusio, kako je nesrećan čovjek svaki, koji nebude u djetinjstvu pravilno i valjano odgojen i obučen. Roditelji moraju osobito svojim dobrim primjerom odgojivati djecu, i nastojati ukloniti svaki zao primjer od svoje djece. Pretjerana stega i strogos roditeljska i učiteljska čine djecu podmuklom i lukavom, a treba da dječje srdce uviek je otvoreno roditeljem i učiteljem; treba da djeca iskreno počituju i ljube svoje roditelje i učitelje, a ljubav se samo ljubavlju zadobiva. Otca moga slušao sam iz straha, jerbo sam znao, kako je strog, da će me tući, ako neposlušam, ili ako pogriešim u čemugod, i nebudem mogao sakriti pred njim svoju pogrešku; ali majki mojoj dobroj i blagoj poslušan sam bio iz čiste ljubavi, i tako sam se pouzdao u nju, da pred njom nisam mogao ništa tajati i sakrivati.
Kao diete nisam smatrao svoga g. učitelja za svoga velikoga dobrotvorca, jerbo me je često budi zašto tukao i šibati dao; a kadgod je samnom postupao blago, uviek sam gotov bio, izpuniti mu volju njegovu. Za mene kao učitelja, sad je vrhovno pravilo: „Ljubi učenike iskreno, pak će i oni tebe ljubiti i poslušni ti biti.“ Kada djeca počituju i ljube svoje roditelje, odgojitelje i učitelje, onda je težki i mučni posao odgojenja, naobraženja i naučenja daleko laglji i boljim plodom rodi.
