Crkveni koncil u Tridentu (1545-1563) jedna je od najvećih prekretnica u povijesti Crkve, ali i zapadne civilizacije općenito. Katolička je Crkva njime reagirala na reformaciju, potvrđujući svoj nauk o sakramentima, elementima potrebnim za spasenje, djevici Mariji, štovanju svetaca, kanonu Svetoga Pisma i sl. Ujedno je započela i potrebnu obnovu (čiji je izostanak ranije i izazvao reformaciju), uređujući vlastite probleme s disciplinom svećenika i biskupa, redovničkim životom te osobito zlouporabom udjeljivanja oprosta.

Sabor je, između ostalog, uvidio važnost obrazovanja za provođenje donesenih reformi te na 23. zasjedanju propisao, između ostalog, i osnivanje sjemeništa za obrazovanje siromašnih svećenika. Naime, uočeno je da se obrazovanjem svećenika, a posljedično i puka koji svećenici imaju na brizi, smanjuje mogućnost krivovjerja i praznovjerja, učvršćuje se vjera i ispravno poznavanje vjerskih doktrina i propisa, ostvaruje se dobrobit i blagostanje naroda. Općem podizanju razine obrazovanja svojih svećenika i svoga naroda Katolička Crkva doprinosi objavljivanjem knjiga vjerske, ali i znanstvene i obrazovne tematike, organizacijom pučkih misija i vjeronauka za narod, redovitimkanonskim pohodima  župama biskupa koji su propisima koncila obavezni provoditi u području koje im je povjereno na brigu, itd.

Navedena nastojanja provode se, naravno, i na području današnje Hrvatske, gdje će većina odredbi zaživjeti osobito u 18. stoljeću, najviše zbog činjenice da je velik dio hrvatskog prostora  oslobođen od osmanske vlasti tek krajem 17. stoljeća te tijekom 18. stoljeća u tim krajevima kreće intenzivna crkvena reorganizacija. Odredbe Tridentskog koncila rezultirale su, između ostalog, povećanom aktivnošću na polju dvije vrste povijesnih izvora: u zapisivanju odredbi kanonskih vizitacija pojedinih područja, ali i u propisanom dokumentiranju događaja u određenim samostanima. Iako to nisu jedini dokumenti na kojima se može pratiti provođenje odluka Tridentskog sabora na našim područjima, oni su zanimljivi jer pokazuju nekoliko različitih aspekata napretka obrazovanja, prateći život i rad kako klera, tako i puka. Ti nam zapisi pružaju svjedočanstva kako su biskupi sve ozbiljnije shvaćali svoju obavezu posjećivanja župa i brige za napredak povjerenog im područja, a moguće je pratiti i mehanizme kojima su se crkveni djelatnici služili, npr.:

• propisivanje literature (često suvremene i međunarodno popularne, na latinskom, ali i drugim europskim jezicima) za svećenike koji služe po župama;
• obavezno provođenje, najčešće nakon svete mise, vjeronauka za djecu (koju se može primamiti svetim sličicama ili novčićima), ali i za odrasle
• borba protiv praznovjerja podučavanjem naroda, počevši od čitanja i pisanja pa sve do pouka o štetnosti pojedinih narodnih i praznovjernih običaja

Ukratko, Tridentski je sabor bio korak koji je Katolička Crkva poduzela kako bi unaprijedila život svojih pripadnika i konačno se odvojila od nekih zabluda srednjeg vijeka.Obnova Crkve najviše je provedena kroz obrazovanje budućih naraštaja klera te posljedično i naroda koji mu je povjeren na brigu,širenjem pismenosti i izdavanjem knjiga. Odrazi te reforme mogu se pratiti i na našim područjima, a vidljivi su i u povijesti čitave zapadne civilizacije, prosvjetljujući ljude za stvaranje novog i humanijeg svijeta.

(Maja Matasović)