Nakon donošenja školskog zakona 1874. godine školske su vlasti odlučile ukinuti tjelesnu kaznu kao disciplinsko sredstvo, što je bilo u skladu s liberalnim nastojanjima Mažuranićeve reforme školstva. Prije donošenja odluke o ukidanju tjelesne kazne u hrvatskim se školskim časopisima živo raspravljalo o njenoj upotrebi. Tako se ukidanju tjelesnog kažnjavanja protivio Stjepan Basariček dok je za izbacivanje tjelesne kazne iz škola bio Skender Fabković. Odjel za bogoštovlje i nastavu je u disciplinskim propisima za pučke škole iz 1876. zabranio upotrebu tjelesne kazne. Ali nakon niza pritužbi učiteljskog osoblja vlada je odlučila da se o pitanju tjelesne kazne raspravi na svim podžupanijskim učiteljskim skupštinama. Sve učiteljske skupštine, s više-manje podjednakim prijedlozima, tražile su ponovno uvođenje tjelesne kazne u školu. Na osnovi tih prijedloga Odjel za bogoštovlje i nastavu izdao je 1879. naredbu br. 817 kojom je ponovno dopuštena tjelesna kazna, ali pod strogo propisanim uvjetima. «Tjelesna kazna dozvoljava se samo u slučaju većih moralnih prestupa, kano: radi tvrdokorna laganja, drzovite upornosti, prostačine i krupne nećudorednosti, te pošto sva druga dozvoljena disciplinarna sredstva ostanu bezuspješna.» Drzovita je upornost očito iritirala pedagoge koji su smatrali da učenici moraju pokorno i bespogovorno izvršavati zadane obaveze. Tjelesno kažnjavanje nije se smjelo vršiti pred učenicima, a šiba je bila jedino dopušteno sredstvo kažnjavanja. Zabrana drugih načina tjelesnog kažnjavanja otkriva čitav niz uvriježenih postupaka kažnjavanja učenika u školama. «Osim šibom svaka je druga tjelesna kazan kao čupanje, ćuškanje, guranje, klečanje, udaranje štapom ili ravnalom itd. najstrože zabranjena.»
Školskim zakonom iz 1874. tjelovježba postala obavezan predmet u svim pučkim školama Banske Hrvatske. Kao glavni razlog uvođenja tjelovježbe u škole navodilo se poboljšanje zdravlja učenika, ali gledano iz perspektive izgradnje disciplinskog društva vidljivi su i neki drugi razlozi. Pored uključivanja tjelovježbe u strategiju bio-politike (poboljšanje zdravlja) jedna od njezinih glavnih funkcija bila je discipliniranje ponašanja i «proizvodnja» budućih poslušnih građana. Dok je kod učenika tjelovježba, prije svega, bila u funkciji oblikovanja pokornog ponašanja i inicijacije za vojsku, kod učenica je bila u funkciji sprečavanja mogućih zdravstvenih zapreka biološkoj reprodukciji. Stotine vježbi u raznim priručnicima za učitelje tjelovježbe trebale su omogućiti discipliniranje tijela i duha učenika. Osobito su bile istaknute vježbe prilikom kojih su se učenici nalazili u određenom poretku, vrsti ili koloni. Pravilnim raspoređivanjem tijela na vježbalištu i jednostavnim se vježbama nastojao postići visoki stupanj discipliniranja učenika. «Nu i ove vježbe obavljaju učenici ukupno na zapovjed, i moraju se podvrći redu, učiti se točnosti i slušati na rieč.» Navikavanje na izvršavanje usmenih zapovijedi, koje su bile neizostavne prigodom svih vježbi, trebalo je pripremiti dječake već u osnovnoj školi za vojsku. To je osobito bilo naglašeno u raznim vježbama s palicom. «Palica nadomještuje pri dječaku šarku (pušku), kod redovnih vježba podržaje mu tielo, s toga mu i držanje sigurnije i napeto; pri ovih vježbah učeniku je takodjer bolje paziti, jer učitelj svaki nered, svaku netočnost laglje opazi.»
Dinko Župan
