Unutrašnji razlozi Mažuranićeve reforme školstva mogu se pratiti još od ranih zahtjeva za preustrojstvom školstva koji su prvi put bili jasno izraženi tijekom revolucionarnog pokreta 1848/9. i uobličeni u školskoj osnovi iz 1849. godine. U šezdesetim godinama s razvojem obrazovne zajednice zahtjevi za reformom školstva bivaju izraženi kroz niz predloženih osnova koje su jasno pokazale htijenje pripadnika učiteljske zajednice za modernizacijom obrazovnog sustava. Uz te unutrašnje razloge postojali su vanjski uvjeti koji su bili odlučujući u Mažuranićevoj reformi školstva. To je prije svega donošenje liberalnog ustava u prosincu 1867. u austrijskom dijelu Monarhije. On je omogućio donošenje niza liberalnih zakona u čitavoj Habsburškoj monarhiji. Ugarski ministar kulture Jozsef Eötvös bio je glavni inicijator donošenja prvog modernog zakona o pučkom školstvu u Monarhiji. Tim zakonom iz 1868. država je preuzela nadzor i upravu nad školstvom, a djelovanje konfesionalnih škola bilo je dopušteno samo pod određenim uvjetima. U svibnju 1869. i za austrijski dio Monarhije proglašen je “Državni zakon o narodnim školama”, koji je jasno izražavao liberalna načela o omogućavanju osnovnog obrazovanja za svu djecu bez obzira na njihove vjerske, nacionalne, spolne i klasne razlike. U Banskoj Hrvatskoj potpuni uvjeti za reformu školstva bili su ispunjeni nakon donošenja Hrvatsko-ugarske nagodbe, kojom je Hrvatskoj dana autonomija u zakonodavstvu i upravi na području bogoštovlja i nastave. Nakon što je 1873. godine postao ban, Ivan Mažuranić je predstojniku odjela za bogoštovlje i nastavu Pavlu Muhiću i njegovom savjetniku Janku Jurkoviću dao zadaću da sastave nacrt za novu školsku osnovu. Tijekom travnja 1874. godine Mažuranić je sazvao stručnu konferenciju na kojoj se raspravljalo o tom nacrtu s ciljem da se on uobliči u zakonsku osnovu. Uz Mažuranića i dva predstavnika odjela za bogoštovlje i nastavu (Pavla Muhića i Janka Jurkovića) na toj su konferenciji još sudjelovali dva školska nadzornika iz Vojne Krajine (Živko Vukasović i Andrija Knežević), dva ravnatelja zagrebačkih škola (Franjo Petračić i Franjo Klaić), profesor realke Ivan Stožir, dijecezanski školski nadzornik Adolf Weber i učitelj Ivan Filipović. Oni su zajedno s vladinim predstavnicima kreirali novu školsku zakonsku osnovu. Nakon što je Franjo Josip I. dao predsankciju za zakonsku osnovu, Mažuranić ju je 19. kolovoza 1874. godine predao u saborsku proceduru. Nakon završene specijalne saborske rasprave zakon je 14. listopada 1874. dobio potvrdu vladara.

Prema Zakonu ob ustroju pučkih školah i preparandijah  svrha pučkog školstva je religijski i moralni odgoj djece i obrazovanje za građanski život. Posebno je naglašeno da osim “duševnih” škola kod učenika treba razvijati i “tjelesne sile”, tako da je od 1874. godine kao obavezan predmet u škole uvedena tjelovježba. Osnovne škole su se po novom zakonu dijelile na opće i građanske, građanske škole su bile uglavnom više djevojačke škole koje su sada bile uključene u sustav pučkog školstva. Uspostavom općih četverorazrednih pučkih škola ukinuta je gotovo stogodišnja razlika između trivijalnih i glavnih škola. Zakonom se također ne prave bitne razlike između seoskih i gradskih škola, što je bio slučaj u svim prethodnim školskim sustavima i u svim predloženim osnovama. Na taj se način htjela dati općenitost školstvu i izjednačiti sve učenike u obrazovanju bez obzira na mjesto pohađanja škole. Opće škole su mogle imati od jednog do četiri učitelja, s tim da čim je u nekoj školi tri godine zaredom bilo više od 80 učenika na jednog učitelja, trebalo je zaposliti drugog učitelja i tako za svakih 80 učenika. Svaki od tih učitelja trebao je predavati u posebnoj učionici. Time se htjela izbjeći pretrpanost škola koja je uz nepohađanje nastave bila jedan od glavnih problema tadašnjeg školstva, jer su školske učionice bile vrlo skučene. Mjesta koja su imala preko tri tisuće stanovnika obavezno su morala imati opću pučku školu sa četiri učitelja. Sve škole koje su se barem djelomično financirale državnim ili općinskim novcem bile su javne i besplatne i samim tim otvorene za svu djecu. Škole koje se nisu uzdržavale na taj način bile su privatne škole. Crkvenim općinama je bilo dozvoljeno da uzdržavaju konfesionalne škole, ali javnost je tim školama bila dana samo ukoliko su zadovoljile određene zakonske uvjete. Za mjesta u kojima su do 1874. godine radile dvije konfesionalne škole preporučeno je spajanje u jednu javnu školu. U svim javnim školama učitelji su morali biti one vjeroispovijesti koje je bila većina učenika. Već se iz ovih odredbi vidi da se zakon nikako ne može nazvati “bezvjerskim”, kakvim su ga označili njegovi crkveni kritičari koji su pružali veliki otpor donošenju zakona. Pored toga crkva je i dalje bila nadležna za nastavu vjeronauka i knjige koje su se koristile u toj nastavi. Mažuranićeva sekularizacija obrazovnog sustava prije svega se odnosila na državno preuzimanje uprave i nadzora nad školama, dok religijski karakter školstva nije doveden u pitanje, ali i to je bio veliki pomak u modernizaciji jer je ipak došlo do ključne funkcionalne diferencijacije kojom je država preuzela glavnu brigu o odgoju i obrazovanju.

 

Svako mjesto u kojem je bilo barem 40 školskih obveznika trebalo je imati pučku školu, no ukoliko za to nije bilo sredstava, više obližnjih mjesta moralo je podići zajedničku školu. Sredstva za podizanje i održavanje škola trebale su osigurati same školske općine. U tu svrhu svaka školska općina morala je imati blagajnu, iz koje su se između ostalog izdvajali i novci za učiteljske plaće. Za siromašne školske općine bila je predviđena  financijska pomoć iz državne blagajne. Svaka školska općina morala je imati školski odbor koji je upravljao školom i morao se sastajati svakih mjesec dana. Stalni članovi odbora su bili načelnik općine, učitelj, župnik i školski patron dok su se ostali članovi birali svake tri godine. Zadaća školskog odbora je bila: vođenje brige o stanju škole i njezinu pohađanju, predlaganje novih učitelja, upravljanje školskom blagajnom, nadziranje rada učitelja i posredovanje između njega i roditelja. Županijski školski odbor morao se sastajati barem dva puta godišnje, a činili su ga: županijski školski nadzornik, po jedan predstavnik vjeroispovijesti koja na županijskom školskom području ima barem tisuću vjernika, dva pučka učitelja izabrana na godišnjim učiteljskim sastancima i šest predstavnika iz županijskog školskog nadzorništva. Putem županijskih školskih nadzornika, koji su kao i učitelji bili zemaljski činovnici, vlada je imala kontrolu nad čitavim školskim područjem Banske Hrvatske. Njihova dužnost je bila: nadziranje svih javnih i privatnih škola na svom području, stručno savjetovanje učitelja, izvještavanje vlade o stanju škola, nadziranje rada općinskih školskih odbora i predsjedanje županijskim učiteljskim sastancima. Prema novom zakonu vlada je imala sve ključne ovlasti u pitanju školstva. Ona je određivala nastavne programe i udžbenike za pučke škole te vršila vrhovni nadzor nad školstvom i rješavala sva stručna i disciplinarna pitanja. Uz loše materijalno stanje tadašnjeg školstva veliki problem je bilo nekontinuirano obrazovanje. Tako se događalo da čak i ona djeca koja su polazila školu nakon nekoliko godina od prestanka pohađanja škole više nisu znala pisati. Zbog toga je u novom zakonu dosta pažnje posvećeno opetovnicama koje su trebale osigurati barem djelomičnu permanentnost obrazovanja. Opetovana obuka je trajala dvije godine, a bila je obavezna za svu djecu koja su završila opću pučku školu. Ta obaveza se odnosila i na šegrte i trgovačke naučnike, a ukoliko bi njihovi nadređeni onemogućavali polaženje opetovnice mogli, su biti novčano kažnjeni od 20 do 50 forinti. Nastava u opetovnicama se odvijala dva puta tjedno po dva školska sata. U javnim pučkim školama najmanja tjedna satnica je bila 20, a najviša 25 školskih sati. Slobodni dani u tjednu su bili četvrtak i nedjelja.

Za rješavanje problema nepohađanja škola, novi je zakon ponudio niz mjera. One su se sastojale u više oblika sankcija prema roditeljima ili starateljima koji nisu redovito ili nisu uopće slali djecu u školu. Budući da je osnovno školstvo postalo obavezno, roditelji su bili dužni slati djecu u školu. Ukoliko to ne bi činili, općinski školski odbor ih je bio dužan opomenuti. Ako nakon opomene i dalje ne bi slali djecu u školu, morali su platiti novčanu kaznu od 1 do 10 forinti, a ukoliko to ne bi mogli platiti, mogli su biti kažnjeni s jednim ili dva dana zatvora. U najdrastičnijim slučajevima država si je uzela za pravo da roditeljima oduzme djecu i osigura im novog skrbnika. Ove mjere pokazuju da je država svojim djelokrugom moći prešla i granicu obitelji i na taj se način postavila iznad nje kao vrhovni autoritet u pitanju odgoja i obrazovanja. Veliki problem provedbi školskog zakona u Slavoniji predstavljalo je teško zatečeno materijalno stanje školstva. Naime prema novom školskom zakonu školske zgrade i učione trebale su zadovoljavati niz novih uvjeta. Mnoge stare zgrade više nisu odgovarale zakonskim uvjetima, a za njihovu obnovu ili izgradnju nije bilo dovoljno novaca te je taj bitni dio provedbe zakona tekao vrlo sporo. Uz to, nakon donošenja školskog zakona povećana je skrb za higijenske uvjete u školama i zdravlje učenika. Briga o tjelesnoj i zdravstvenoj sposobnosti učenika bila je određena i samim zakonom. Zbog loših zdravstvenih prilika u školama ponovno je bio aktualiziran prijedlog o liječničkom nadzoru škola koji je još 1871. iznio Ivan Dežman na predavanju u sklopu prve učiteljske skupštine u Zagrebu. Tako je pedagoški zbor pozvao slavonski liječnički zbor da im pomogne u utvrđivanju prioriteta za poboljšanje zdravstvenih uvjeta u učionicama i školskim zgradama. U dopisima i školskim spomenicama kao najčešće zarazne bolesti, među učenicima pučkih škola, navodile su se: boginje (kozice), difterija i šarlah. Najopasnija zarazna bolest za djecu bila je difterija koja je tijekom cijele druge polovice 19. stoljeća bila jedan od glavnih uzroka smrti mlađe djece. Tako je u Harkanovcima u od rujna do studenog 1878. od difterije umrlo 22 školske djece, a tijekom školske godine 1884/5. u Donjem Miholjcu od difterije umrlo gotovo stotinu djece, uglavnom predškolske dobi. Širenju bolesti među školskom djecom pogodovali su i loši zdravstveni uvjeti u tadašnjim školskim zgradama. Prema opisu slavonskog liječničkog zbora u većini učionica vladali su ovaki uvjeti: “Isto tako dokazalo se je opetovano, da po mnogih školskih sobah ogrievala ništa nevaljaju, jerbo su ponajviše kukavni, starnom popucani i ilovačom namazani pećnjakovci, iz kojih prodiru u školsku sobu dim i ugljični kis, te ju napunjuju škodljivimi plinovi. Takodjer nisu riedke školske sobe, u kojih nije pod od dasaka, već od nabijene zemlje.”

 

 

Stalne godišnje kontrole školskih županijskih nadzornika trebale su doprinijeti poboljšanju uvjeta za rad u školama. Inače, tijekom 1875. postavljeni su novi školski nadzornici za sva tri slavonska školska nadzorništva. Za požeško školsko nadzorništvo za županijskog nadzornika bio je imenovan Đuro Balog, za osječko Stjepan Grotić i za vukovarsko Dimitrije Vurdelja.  Zakonom je bilo određeno da plaće županijskih nadzornika budu 1000 i 1200 forinti godišnje, dok su se godišnje plaće učitelja općih pučkih škola kretale od 350 do 700 forinti i ovisile su o kategorizaciji škola. Provedba reforme bila je usporena i zbog nedovoljnog angažmana političkih općina. Tako je u uvodniku prvog broja Napretka iz 1877. kao glavna prepreka provedbi školskog zakona navedena slaba suradnja političkih općina s mjesnim školskim odborima. Budući da su školske blagajne bile prazne učitelji su tražili da sudjeluju u donošenju općinskog proračuna u kojem su se jedino mogla osigurati sredstva za škole. Učitelji su na taj način željeli postati aktivni kreatori školske politike. Inače učitelji i učiteljice su novim školskim zakonom postali javni činovnici i kao takvi za svoj posao su bili odgovorni zemaljskoj vladi. Odluku o namještanju i otpuštanju pomoćnih učitelja donosio je županijski školski nadzornik, dok je o zapošljavanju stalnog učitelja na javnim općinskim pučkim školama odlučivala zemaljska vlada na prijedlog školskog odbora. U školama sa više učitelja ravnatelj je obavezno morao biti izabran iz redova učitelja. Učitelji i učiteljice na taj su način dobili strukovnu samostalnost. Zakonom je bilo planirano rješavanje redovitog isplaćivanja učiteljskih plaća na taj način da su ih školske općine bile dužne učiteljima isplatiti svaki mjesec unaprijed. Zakonom su učiteljice izjednačene u plaći s učiteljima, što je Mažuranićev zakon svrstavalo među rijetke zakone u Europi koji na taj način nisu vršili diskriminaciju učiteljica. No u praksi su učiteljice uglavnom imale manja dodatna primanja od učitelja. Zakonom su djelomično omogućeni i uvjeti za strukovnu autonomiju učitelja i učiteljica, koja je uz sekularizaciju bila najveći doprinos školskog zakona iz 1874. godine. Djelomične promjene u samom školskom sustavu nastupile su kada je banom imenovan Dragutin Khuen-Héderváy. Na sve važnije pozicije u školskom sustavu postavljeni su vladini ljudi koji su bespogovorno ispunjavali sve vladine odluke. Tako je npr. dotadašnji osječki županijski školski nadzornik Stjepan Grotić premješten na službovanje u Gospić, a na njegovo mjesto je imenovan novi školski nadzornik Pavao Orešković. Iako su ta imenovanja bila uvjetovana političkom podobnošću i dalje se inzistiralo i na stručnošću školskih nadzornika što pokazuje imenovanje Atuna Cuvaja za zemaljskog školskog nadzornika 1887. godine.

 

 

Zbog preustrojstva uprave i županija 1886. godine (ličko-krbavska, modruško-riječka, zagrebačka, varaždinska, bjelovarsko-križevačka, požeška, virovitička i srijemska županija) tražila se izrada novog školskog zakona koji bi obuhvaćao novi politički prostor, jer je u bivšoj Vojnoj Krajini (od 1881. u sastavu Hrvatske) bio na snazi drukčiji školski sustav od onoga u Banskoj Hrvatskoj. Novi školski zakon iz 1888. godine u bitnome je ostao na tragu školskog zakona iz 1874. godine, no u nekim je segmentima bio ispod razine Mažuranićevog školskog zakona. Zakonom iz 1888. ukinuta je samostalnost županijskih nadzornika i oni su postali samo referenti županijskih okruga. Na taj je način vlada bitno smanjile strukovnu autonomiju školstva. Najkonzervativniji segment zakona iz 1888. je odredba kojom se faktički zabranjuje udaja učiteljica, jer ukoliko bi se učiteljice udale morale su napustiti školsku službu. Zakonom je za sve učitelje i učiteljice određena jednaka temeljna plaća, pri čemu je plaća privremenih učitelja bila 350 forinti, a definitivnih 400 forinti, osim toga učitelji i učiteljice imali su pravo na učiteljski stan ili 100 forinti za stanarinu. Veliki ustupak učinjen je privatnim školama koje više nisu trebale tražiti posebno pravo javnosti dok su radile u skladu s programom javnih škola. Prema novom zakonu preparandije se nazivaju učiteljske škole, i traju četiri godine nakon kojih se polaže ispit zrelosti, a tek nakon dvogodišnjeg praktičnog službovanja polaže se učiteljski ispit. U provedbi školske politike vlade Khuena-Héderváya veliku su ulogu imali predstojnici odjela za bogoštovlje i nastavu: Stjepan Spevec koji je tu dužnost obnašao od 1886. do 1891, i Izidor Kršnjavi koji ga je zamijenio 1891. godine. Izidor Kršanjavi svojim je djelovanjem na polju prosvjete doprinio da modernizacijski odgojno-obrazovni ciljevi osmišljeni tijekom Mažuranićeve reforme školstva budu u većoj mjeri realizirani krajem 19. stoljeća. Zajedno s biskupom Strossmayerom zaslužan je za osnivanje Katedre za povijest umjetnosti na zagrebačkom Sveučilištu na kojoj je bio i prvi profesor. Od 1891. do 1896. bio je predstojnik vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu. U tom je razdoblju Kršnjavi znatno unaprijedio uvjete u gotovo stotinu škola i zavoda, što adaptacijom što izgradnjom čitavog niza novih školskih zgrada. Zaslužan je za modernizaciju nastave u srednjim školama (uvođenje realnih gimnazija), te otvaranje prvog ženskog liceja kao i ženske stručne škole u Zagrebu. Za njegovog mandata izgrađene su monumentalne gimnazijske zgrade u Zagrebu i na Sušaku. Kršnjavi je kao predstojnik vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu obišao škole u Valpovu i Belišću 10. svibnja 1895. što je zabilježeno u obje školske spomenice u kojima se nalazi njegov potpis.

Dinko Župan