1. Prijedlozi Krste Niczkog

 

Među prijedlozima koji su u znatnoj mjeri utjecali na stvaranje sustava državnoga školstva u Hrvatsko-Slavonskome Kraljevstvu kao dijelu Ugarskoga Kraljevstva u drugoj polovici 18. stoljeća, ali i na sam model legitimacije kraljevskih intervencija u školski sustav istočnoga dijela Monarhije, nalazimo dva vrlo zanimljiva prijedloga iz 1769. kojima je autor grof Krsto (Christophorus, Krisztóf) Niczky.

Krsto Niczky (1714.-1787.) od mladosti je djelovao u javnim službama Habsburške Monarhije. Školovan privatno od strane učenoga svećenstva, a potom i u Požunu te na Sveučilištu u Beču, od 1735. nalazi namještenje kao tajnik u Ugarskoj kancelariji u Beču – centralnoj političkoj instituciji za zemlje krune sv. Stjepana. Bio je i komorskim dvorskim savjetnikom, protonotarom kraljevskog personala, a od 1762. i savjetnik Ugarske kancelarije. God. 1765. imenovan je velikim županom Virovitičke županije. Ujedno je bio i prisjednik Stola sedmorice, te, od 1776., i glavni ravnatelj škola za okruge Győr i Pečuh. Od 1783. obnašao je i dužnost kraljevskog tavernika te predsjednika novouređenoj kraljevskog namjesništva u Ugarskoj. Grofovski naslov nosi od 1764. godine. Oženio je Katarinu Janković, a rodbinski je bio povezan i s Jurjem Feketeom, utjecajnim savjetnikom Ugarske kancelarije. Posjede je imao u Hrvatskoj u Zagrebačkoj i u Virovitičkoj županiji, ali i u mađarskim županijama Sopron, Vas, Zala, Somogy i Veszprem.

God. 1769. Niczky, tada veliki župan Virovitičke županije, piše Mariji Tereziji dva opsežna prijedloga reforme višega školstva u Ugarskome Kraljevstvu: prijedlog reorganizacije Sveučilišta u Trnavi (tada jedinog sveučilišta na području Ugarskoga Kraljevstva) i njegovo premještanje u Budim te prijedlog uređenja gimnazija u Ugarskoj. Prijedlozi su pisani na njemačkom jeziku, a njihovi se izvornici čuvaju u Mađarskom državnom arhivu, fondu A1 Arhiva Ugarske dvorske kancelarije. br. 439 ex 1769.

Plan Kraljevskog sveučilišta u kraljevskom slobodnom gradu Budimu (Planum Universitatis Regiae in der königlichen Freystadt Ofen)

U svojem prijedlogu reorganizacije (dijelom i ponovne uspostave) jedinog sveučilišta u Ugarskoj Niczky se poziva na pozitivnu praksu uređenja Sveučilišta u Beču, koje je intenzivnim reformama od sredine 18. stoljeća stavljeno pod kontrolu države. Predlaže da se u potpunosti preuzme model Sveučilišta u Beču, koji je po njemu „jedno od najboljih”: metode podučavanja, zakoni sveučilišta te usmjerenost na podučavanje znanosti koje su primjenjive u praksi, a koje su se dotad tek marginalno podučavale kao dio visokoškolske naobrazbe.

Iako je tada jedino sveučilište na području Ugarskoga Kraljevstva djelovalo u Trnavi pa su stoga tamo postojale i bolji preduvjeti za reorganizaciju sveučilišta kao državne, tada moderne ustanove, Niczky predlaže da se sveučilište ipak organizira u Budimu, kao starome mjestu stolovanja ugarskih kraljeva. No, s obzirom da se i tada u Budimu podučavala humaniora i filozofija, Budim je vrijedio kao mjesto prilijeva studenata. Za prostore Sveučilišta mogao se prilagoditi i dio kraljevskoga dvorca, a dodatno i izgraditi observatorij.

Niczky je predvidio da se Sveučilište sastoji od sva četiri fakulteta: teologije, prava, medicine i filozofije, te predložio i katedre po uzoru na već preuređeno Bečko sveučilište. Kontrola rada Sveučilišta bila bi u rukama Akademskog tribunala / konzistorija, u koji bi bili uključeni vacki veliki prepošt i članovi sveučilišta, a direktor sveučilišta imenovao bi se iz članova Kraljevskoga suda. Svake bi godine kvaliteta rada bila kontrolirana i putem vizitacija kraljevskih povjerenstava te Ugarskoga namjesničkog vijeća.

U završnom dijelu ovoga prijedloga Niczky pruža i model legitimacije intervencije kraljevske vlasti u poslove uređenja školstva, koji su dotad ipak čvrsto stajali u rukama isusovačkoga reda. Prema njemu, javne škole trebale su se smatrati „rasadištima (Pflanzschule) u kojima se obrazuju subjekti potrebni za javnu upravu te formiraju tako da previšnji vladar i država dobiju prikladne službenike i građane za upravu ili promicanje njegove [vladareve] službe.“ Budući da – smatrao je Nizcky – škole iz toga razloga „stoje u najužoj vezi s upravom“, jedino vladar ima pravo odlučivanja u pitanjima školstva, pa i mijenjati odluke osnivača ako pojedine škole ne odgovaraju „trenutnom stanju vladavine i korisnim namjerama države“ ili „ne donose pravu korist“ te, napokon, studije usmjeravati „prema trenutnim interesima države i općoj koristi“. S moralne strane, to pravo vladara Niczky temelji na stavu da je i ultimativni cilj osnivača bio bonum publicum – opće dobro, a da način na koji će se sredstva njihovih zaklada koristiti ovisi o pure juris majestetici. Istovremeno, Niczky je predložio i reformu gimnazija, u sklopu kojih je promjena predvidio i izradu udžbenika De officiis hominis et civis, koji bi za cilj imao podučiti učenike obavezama svakoga podanika i člana društva, ali i da se „način razmišljanja ugarske mladeži usmjeri prema nakanama države te potakne volju za javnosti korisnim službama i profesijama“.

Stavovi koje je Nizcky iznio u svojem prijedlogu carici nisu tada bili strani bečkome dvoru. „Školstvo je bilo i ostaje politicum“ – tvrdnja je koja se u historiografiji često pripisuje Mariji Tereziji, upravo u kontekstu isticanja prava habsburških vladara na angažman u stvaranju državnoga školstva u drugoj polovici 18. stoljeća. Važan cilj državnoga školstva bio je – a sasvim u duhu prosvijećenog apsolutizma – formiranje građana koji će biti sposobni samostalno privređivati te biti korisni društvu, ali i lojalni interesima vladajuće dinastije. Od 1750ih do 1770ih godina, u razdoblju kad su stvarani temelji habsburškoga državnoga školstva, ali i razdoblju kad reformska aktivnost bečkoga dvora na integraciji Habsburške Monarhije dosiže svoj vrhunac, taj je cilj čest topos u raspravama o obrazovnoj politici. Pritom, kontrola nad nastavnim sadržajem, kao jedna od značajki državnoga školstva, znatno je bila korištena u smirivanju političkih konflikata do kojih je u razdoblju intenzivnih reformi nužno dolazilo: izgradnja lojalnosti prema vladaru isticanjem njegova prava na suvereno odlučivanje ili proglašavanje partikularnih prava štetnima za opće dobro i protivnima zahtjevima ‘novoga’ vremena služili su, između ostalog, etabliranju autoriteta novoga državnoga aparata i vezivanja političke elite uz bečki dvor.

 

Ponizni prijedlog kako da se gimnazije u Ugarskom Kraljevstvu urede za bolji dobitak i korist države (Allergehorsamste Meynung, wie die Gymnasia in dem Königreich Ungarn zum grösseren Vorheil und Nuzen des Staats könnten eingerichtet werden)

Prema Niczkom, uređenje školstva usko je povezano s državnom upravom, jer u školama mladež ne treba učiti samo obaveze podanika prema vladaru, nego se i pripremiti za upravu i razne uloge u administraciji te za promicanje općega dobra. Zbog toga smatra da se i škole trebaju urediti prema sustavu vladavine. Zbog toga za njega nije dovoljno da iz škola izlaze obrazovani ljudi, učeni u lijepim znanostima, nego i da se tijekom školovanja u njih usadi način razmišljanja i sklonosti koje odgovaraju sigurnosti države.

Cijelu reformu Niczky je postavio na dva principa: cultura animi, ili “obrazovanje ćudi prema državnim interesima”, te cultura ingenii, ili stručno školovanje u korisnim znanostima, koje bi, za razliku od isusovačkog školovanja temeljenog na učenju latinskog jezika te vrlo malo povijesti i geografije, bilo temeljeno na živim jezicima, osobito engleskom, francuskom i njemačkom te znanostima “koje osim ostaloga mogu koristiti i javnom dobru”. Zanimljivo je da je Nicky pritom isticao imperativ državne kontrole nad cjelokupnim školstvom i u Zemljama Krune Sv. Stjepana, argumentirajući da je ono u uskoj vezi s općom upravom države: prema njemu, mladež nije trebalo podučavati samo obavezama vjernoga podanika prema vladaru, nego i osposobiti za razne položaje u upravi i promicanje javnoga dobra te podučiti načinu razmišljanja koji odgovara “općim mjerama opreznosti” i znanostima korisnim za državu. U svrhu utjecaja na razmišljanje Nicky je predložio objavljivanje udžbenika pod naslovom “O dužnostima čovjeka i građanina” (De officiis hominis et civis), u kojemu bi se dala načela po kojima svatko u društvu mora živjeti kao vjeran podanik i član, a kralj bi dobio vjerne i moralne podanike. Taj bi se udžbenik trebao sastojati od:

1. O dužnosti prema Bogu, prema sebi, i općenito prema drugima, u kojem bi se dijelu objasnile obaveze koje čovjek ima prema Bogu na temelju prirodnog prava, propagirala se posvećenost pobožnom radu, marljivost, etičnost, ljubavi prema bližnjem i prema pravdi.
2. O dužnosti prema najvišem vladaru i prema javnosti, koji bi dio sadržavao obaveze svakoga podanika prema vladaru i javnosti, pri čemu bi osobito trebalo istaknuti dužnosti javnih službenika, svećenika, vojnika, advokata, sudaca, računovođa i drugih javnih osoba.

U aktivnosti Marije Terezije i javnih institucija Habsburške Monarhije na reformi školstva u drugoj polovici 18. stoljeća jasno se odražavaju utjecaji navedenih razmišljanja, a jedan od značajnijih rezultata državnoga angažmana na tom polju bit će i Opći školski red iz 1774. godine. Do donošenja toga zakona cilj obrazovnog sustava čvrsto je definiran – reformator školstva Monarhije Felbiger formulirat će taj cilj kao težnju da se iz djece formiraju “bića na božju čast, oruđe njegove nebeske volje, sposobne članove njegove crkve, čestite podanike vladaru, korisne građanine države, nasljednike raja i uživatelje neprolazne sreće”. Isti će principi kasnije biti primijenjeni i pri izradi prve opsežne regulative za uređenje cjelokupnog školstva u Ugarskome Kraljevstvu – Ratio educationis (1777.)

 

2. Prijedlog Izidora Kršnjavog

 

Prijedlog zakona kojim bi se utvrdila glavna načela nastave u pučkim školama i učiteljskim školama u Hrvatskoj i Slavoniji (1886.)

 

Nakon potpunog sjedinjenja Vojne krajine s Hrvatskom i Slavonijom (1881.) dio (stručne) javnosti držao je potrebnim izjednačiti razlike u zakonskoj regulaciji pučkog školstva u ta dva donedavno odvojena područja. Takvo je mišljenje zastupao i Izidor Kršnjavi, sveučilišni profesor i zastupnik u Hrvatskom saboru. Zakon o pučkim školama koji je tada bio na snazi – zakon iz 1874. godine – ocijenio je kvalitetnim, ali je smatrao da bi novim zakonom trebalo ispraviti njegove nedostatke (ponajprije nejasnu strukturu) i dalje ga razvijati u liberalnom duhu. Stoga je na osnovi u praksi potvrđenih kvalitetnih odredaba zakona o pučkim školama za Hrvatsku i Slavoniju iz 1874. te odredaba koje su vrijedile u bivšoj Vojnoj krajini sastavio novi prijedlog zakona o osnovnom školstvu. Pod nazivom Entwurf eines Gesetzes, durch welches die Grundsätze des Unterrichtswesens bezüglich der Volksschulen und Lehrer-Bildungsanstalten Kroatiens und Slavoniens festzustellen wären (Prijedlog zakona kojim bi se utvrdila glavna načela nastave u pučkim školama i učiteljskim školama u Hrvatskoj i Slavoniji) taj je zakonski prijedlog objavljen u časopisu Kroatische Revue, Jg. II, Heft III, Zagreb, 1886., 5-38.

Kršnjavijev prijedlog zakona o pučkim školama i školama za učitelje u Hrvatskoj i Slavoniji obimniji je od zakona iz 1874. godine (ima tridesetak članaka više), ima detaljnije razrađenu strukturu i donosi neke nove prijedloge. Neki od njih realizirani su u novom zakonu o pučkoj nastavi i obrazovanju pučkih učitelja u Hrvatskoj i Slavoniji iz 1888. godine, dok su drugi ostali na razini (zanimljivog) prijedloga. U odnosu za zakon o pučkim školama iz 1874. godine Kršnjavi u svom zakonskom prijedlogu detaljnije definira zadaću pučke škole: pučke škole trebaju učenike pripremiti za više škole, a ujedno su i više škole za seosko i gradsko stanovništvo. Također trebaju voditi razvoj duhovnih i fizičkih sila učenika, razvijati kod učenika smisao za praktično, značajno pridonijeti religijskom odgoju djece te stvoriti temelje za izobrazbu časnih, požrtvovnih i vrijednih članova zajednice. Kršnjavi predlaže tri tipa pučkih škola: elementarne škole, više pučke škole i građanske škole (zakonom iz 1874. definirane su opće pučke i građanske škole, a u zakonu iz 1888. pučke škole dijele se na niže i više). Nastavni jezik u pravilu je „hrvatski ili srpski jezik“ (§ 34; takav je i naziv nastavnog jezika u zakonu iz 1888.), na privatnim školama to je materinji jezik učenika, a ako njihov materinji jezik nije hrvatski ili srpski jezik, taj je jezik obvezni predmet (§ 84). Predložio je redukciju nastavnih predmeta u elementarnim školama u odnosu na pučke škole definirane zakonom iz 1874., skraćivanje trajanja školskih praznika s dva mjeseca na šest tjedana i veću ulogu praktične nastave u svim tipovima pučkih škola. Detaljnije je razradio uvjete za osnivanje konfesionalnih škola, a kao zanimljivost navodim da je predvidio obvezu konfesionalnih škola da primaju i učenike druge vjere, ako te škole dobivaju financijsku potporu države. Podrobnije je razradio disciplinske mjere protiv učitelja, predložio i neke nove mjere. U odnosu na zakon iz 1874. preciznije je definirao odredbe o uvjetima umirovljenja učitelja i pravima njihovih nasljednika (neke su preuzete, a neke detaljnije razrađene u zakonu iz 1888. godine). Temeljitije je definirao proces upravljanja školama, čak je u posebnom zakonskom članku predvidio postupanje u slučaju sukoba interesa (§ 150). Vrlo je precizno definirao funkcioniranje učiteljskih škola, predvidio je obvezne i izborne predmete, a u učiteljskim školama za više škole i građanske škole predložio je diferencirano obrazovanje koje bismo suvremenim rječnikom nazvali obrazovanjem prema modulima. Znatnu je pozornost posvetio stalnom stručnom usavršavanju učitelja, a kao jedan od načina ostvarenja tog cilja predvidio je održavanje županijskih učiteljskih skupština, što je prihvaćeno i u zakonu iz 1888. godine.

Kršnjavijev se zakonski prijedlog o uređenju pučkog školstva može smatrati poveznicom između zakona iz 1874. i onoga iz 1888. godine, može se reći da pripremio teren za nadogradnju Mažuranićevog školskog zakona u Khuenovom zakonu o pučkim školama u Hrvatskoj, ali ne i za njegove restriktivnije odredbe (Kršnjavi je predlagao da se supružnicima učitelju i učiteljici omogući rad u istome mjestu, a u zakon iz 1888. unesena je diskriminatorna odredba da učiteljice nakon udaje više ne smiju podučavati u školi). Zakonski prijedlog Izidora Kršnjavog o pučkom školstvu u Hrvatskoj i Slavoniji iz 1886. godine važan je reformski prijedlog u procesu modernizacije hrvatskog osnovnog školstva u 19. stoljeću i znatno je utjecao na formuliranje zakona o pučkoj nastavi i obrazovanju pučkih učitelja iz 1888. godine.