Sačuvane spomenice škola iz 19. stoljeća zahvalan su izvor za istraživanje povijesti školstva, jer donose zanimljive i slabo dostupne podatke o povijesti pojedinih škola. Školske spomenice mogu biti koristan izvor i za pisanje povijesti samih mjesta i gradova u kojima su škole smještene, jer u svojim ljetopisima donose podatke i o događajima vezanim za lokalnu i regionalnu povijest. Pored toga što su dobar izvor za istraživanje mikro-povijesne problematike, školske spomenice donose i niz podataka za istraživanje povijesti svakodnevnog života kako učenika i učenica tako i učitelja i učiteljica. Budući su pisci spomenica učitelji i učiteljice ili ravnatelji i ravnateljice škola, spomenice daju određenu perspektivu odozdo iz koje se opisuje školski svijet života koji je nevidljiv u službenim školskim izvještajima. Nasuprot bezličnim tiskanim školskim izvještajima, rukom pisane školske spomenice već kroz različite rukopise ukazuju na osobnu dimenziju učitelja i učiteljica koji su ih pisali. Rukom pisane školske spomenice svojevrsni su dnevnički zapis života škole jer su se učitelji i učiteljice koji su ih pisali često puta poistovjećivali sa školama u kojima su radili. Piscima spomenica, život škole bio je njihov život. Naime, oni su doslovno živjeli u školama jer su učiteljski stanovi najčešće bili spojeni sa školskim zgradama. Prve spomenice su se počele pisati od sredine sedamdesetih godina 19. stoljeća kada je donesena odredba o pisanju školskih spomenica, tu su odredbu školske vlasti 1880. podigle na nivo naredbe u kojoj je detaljno opisano kako se trebaju pisati spomenice. Prema naredbi iz 1880. školska spomenica sastojala se od dvije glavne cjeline: 1. Povijest škole (od utemeljenja škole do 1. listopada 1875) i 2. Ljetopis škole (od 1. listopada 1875. pa dalje). Povijest škole trebao je sadržavati podatke o tome kada je škola utemeljena i tko ju je utemeljio, koji su učitelji u školi službovali i po mogućnosti kratak nacrt njihova života i njihova djelovanja, kakva je bila od početka rada školska zgrada i da li se kasnije mijenjala. Ljetopis škole prema naputku je trebao biti kronološko vođenje „sgoda, škole se tičuće“. U njemu se trebalo opisivati stanje školske zgrade, školskog vrta i školske knjižnice, te voditi evidenciju koliko je djece polazilo školu po godinama i druge podatke vezane uz učenike (popis školskih sposobnjaka, polazak škole, polaznici prema spolu, dobi i vjeroispovijesti, zdravstveno stanje učenika). U spomenici su se trebali navoditi i „posjeti škole po kr. nadzorniku ili po kojoj inoj uglednoj osobi“. Ljetopisi škola su se precizno trebali voditi od školske godine 1880/1. pa nadalje.
Naputak o vođenju spomenica određivao je i metodologiju pisanja školskih spomenica. „Sve neka bude kratko, jezgrovito i istinito. Osobnim zadjevicam i prepirkama nema u ljetopisu nikakova mjesta. U svrhu sastavljanja školske poviesti neka učitelj pregleda sve školske spise i neka iz njih izvadi, što mu se za školsku spomenicu čini prikladno i važno. Podatake o postanku i utemeljenju škole neka prema potrebi potraži i u registraturi dotičnih školskih, obćinskih i župnih ureda. Isto tako valja potražiti obaviesti o prijašnjih školskih odnošajah kod starijih osoba i njihove izjave kao i ine tradicije, u koliko se na školu odnose, uzeti u obzir kod sastavljanja školske spomenice. Kod historijskih podataka neka se navede izvor, iz kojega su crpljeni, i kod navodjenja ustmenih tradicija osobe, od kojih su priobćene i jesu li te osobe, što su pripoviedale, same doživile ili od drugih čule i imali tomu još drugih svjedoka.“ U prvom dijelu spomenice trebalo je dati povijest škole od njezina osnutka, a u drugom dijelu spomenice trebao se pisati ljetopis škole. Taj prvi dio u mnogim je spomenicama vrlo nepouzdan, jer pisci spomenica često nisu imali na raspolaganju nikakvu prethodnu školsku dokumentaciju (školske valovnice, matične knjige učenika, zapisnike školskih vijeća itd.) pa su povijest škole pisali na osnovi usmene predaje i siječanja najstarijih mještana. Pored toga koristili su matične knjige učenika kao i zapisnike školskih vijeća, a oni temeljitiji u nedostatku školske dokumentacije koristili su se na primjer i zapisima kanonskih vizitacija.
Na primjeru spomenica iz valpovačkog kraja prikazat ću sadržaj i strukturu nekoliko spomenica iz 19. stoljeća i s početka 20. stoljeća. To su školska spomenica za valpovačku pučku školu koja se čuva u osnovnoj školi u Valpovu, zatim školska spomenica za belišćansku pučku školu koja se čuva u osnovnoj školi u Belišću, te tri školske spomenice za pučke škole u Harkanovcima, Ladimirevcima i Ivanovcima koje se čuvaju u osnovnoj školi u Ladimirevcima.
Školska spomenica za opću pučku školu u Valpovu (Knjižara Lavoslava Hartmana Zagreb) vodi se od 1882. godine, a prvi pisac spomenice bio je učitelj Šime Vudÿ rođen u Našicama. U prvom dijelu spomenice je dana kratka povijest škole i pregled učiteljskog osoblja. Prema prvom piscu spomenice valpovačka škola je osnovana 1782. pa je u njoj prikazana kratka povijest škole od 1782. do 1830. i to na osnovi kanonskih vizitacija koje je pisac spomenice dobio na uvid u župnom uredu u Valpovu. Pisac spomenice se žali da je najstariji spis koji je sačuvan u školskom arhivu iz 1881. godine kada je on došao u školu. Prije dolska učitelja Vudÿa dugogodišnji učitelj i ravnatelj valpovačke pučke škole bio je Ivan Marković rođen u Beremendu koji je 1877. postao ravnatelj i tu je dužnost obavljao do svoje smrti 1881. godine. Prva učiteljica u Valpovu bila je Karolina Jeh koja je započela s radom 1869. kada je valpovačka mješovita pučka škola podijeljena na dječačku i djevojačku školu. Nakon povijesnog dijela koji je pisao prvi pisac spomenice dodan je tekst koji nadopunjuje i ispravlja prvog pisca spomenice zbog neobjektivnosti prema Ivanu Markoviću. Novi je pisac za Ivana Markovića napisao da je bio odličan učitelj i odgajatelj, te da su ga mještani Valpova poštivali i cijenili. Taj novi pisac spomenice bio je učitelj i kasniji dugogodišnji ravnatelj Josip Mesić koji je rođen u Brodu, a u valpovačkoj je školi radio sve do umirovljenja 1918. godine. Ljetopis valpovačke spomenice kontinuirano se vodio od 1881. do 1891. godine. Pojedini podaci u spomenici se bilježe do 1895. godine, a nakon duže pauze spomenica se ponovno vodi od 1918. do 1946. kada se prestaje s pisanjem spomenice.
Školska spomenica za nižu pučku školu u Belišću (Naklada Knjižare Lavoslava Hartmana Zagreb) vodi se od 1891. godine. Iako je na prvoj uvodnoj stranici spomenice naznačena 1890. kao godina od koje se vodi spomenica ljetopis se vodi od listopada 1891. pa možemo zaključiti da je školsku spomenicu počela voditi učiteljica Klotilda Bratoljić. Ona je u školi radila od 1891. do 1893. godine. Ljetopis škole se kontinuirano vodi do školske godine 1905/6. a nakon toga deset godina spomenica se uopće ne vodi pa se ponovno počinje voditi od 1916/7. do 1950/1. kada je ispisana cijela školska spomenica. U ljetopisu spomenice se bilježi zdravstveno stanje učenika, njihov broj za svaku školsku godinu, njihove vjerske obveze kao i proslave imendana vladara i bana. Pored događaja vezanih za školu u spomenici su zabilježeni i podaci vezani uz povijest mjesta, osobito nakon Prvog svjetskog rata. Na drugoj stranici spomenice donosi se kratki petogodišnji prikaz povijesti škole. Škola je kao privatna niža pučka škola počela s radom 1886. a prva učiteljica je bila Helena Czompo koja je radila do 1888. Nakon nje kratko radi učiteljica Emilija Sabolović, a od listopada 1889. do ožujka 1891. u školi je radila učiteljica Katarina Knežević. Škola je prvo bila smještena u privatnoj kući, a u lipnju 1890. završena je prva školska zgrada. Zemljište kao i materijal za izgradnju školske zgrade dala je tvrtka Gutmann koja je pokrila i troškove gradnje. Zbog povećanja broja učenika 1908. izgrađena je druga školska zgrada i zaposlen je još jedan učitelj. Budući se radilo o privatnoj školi s pravom javnosti tvrtka je plaćala učiteljice i učitelje kao i opremu za školu. Nakon učiteljice Klotilde Bratoljić u školi jednu školsku godinu predaje Vjekoslav Luketić. Od školske godine 1894/5. pa sve do 1911. u školi radi učitelj i ravnatelj Josip Schrempf.
Školsku spomenicu u Ladimirevcima je 1883. počeo voditi učitelj Stjepan Ebrić koji je u školi radio od 1880. do 1916. godine. Ebrić se prilikom pisanja povijesti škole žalio na nedostatak podataka na osnovi kojih bi utvrdio točne okolnosti oko osnivanja škole. Kao glavni izvor za rekonstrukciju početak rada škole koristio je podatke dobivene od bizovačkog župnika Lovre Balokovića koji je informacije crpio iz „stare protocole školske“. Stoga se pisac spomenice ispričava na mogućim pogreškama. Škola u Ladimirevcima je osnovana 1852. godine, a Ebrić u spomenici navodi popis svih prijašnjih učitelja s kratkim biografijama do 1909. godine. Na jednoj stranici se nalazi i fotografija prve učiteljice u Ladimirevcima. Riječ je o učiteljici Stjepani Andrašević koja je u Ladimirevcima radila od 1909. do 1925. godine. Osim što je bio prvi pisac spomenice učitelj Ebrić bio je jedan od glavnih inicijatora izgradnje nove školske zgrade u Ladimirevcima. Početni kapital za izgradnju školske zgrade izdvojen je 1896. od dijela novca dobivenog od prodaje općinske šume. Nakon dodatnog prikupljanja novca školska zgrada je izgrađena u listopadu 1900. godine.
Spomenica opće pučke škole u Harkanovcima vodi se od 1879. ili 1880. Ta je spomenica jedna od najstarijih školskih spomenica u valpovačkoj okolici. Spomenicu je počeo voditi učitelj Mirko Marić koji je u školi radio od 1877. pa sve do umirovljenja 1895. godine. Škola je prema piscu spomenice počela s radom 1842. u jednoj seoskoj kući, a prva školska zgrada izgrađena je krajem 1856. godine. Autor u spomenici donosi prijepis zakladnice iz 1856. u kojoj se nalazi ugovor o izgradnji školske zgrade te ugovor o održavanju škole i učiteljskoj plaći. Prije učitelja Marića od 1862. do 1877. u školi je radio učitelj Vratolomej Baloković, a nekoliko godina nakon što je Marić otišao u mirovinu u školi je 1898. počeo s radom učitelj Gustav Müller iz Petrovaradina. Müller nastavlja s kontinuiranim pisanjem spomenice, a u Harkanovcima je radio do umirovljenja 1937. godine.
Spomenica opće pučke škole u Ivanovcima vodi se od osnutka škole 1896. godine kada ju je počela pisati učiteljica Bernardina Golić. Ona je u školi u Ivanovcima radila od otvaranja nove školske zgrade 1896. pa do 1898. godine. Ono što je specifično za školsku spomenicu škole u Ivanovcima je to što prvih 14 stranica te spomenice nije u potpunosti autentično. Naime početne izvorne stranice su otkinute i napravljen je prijepis u kojem su izostavljene određene rečenice i poglavlja koji se očito nisu svidjeli tadašnjim školskim nadzornicima. Prvih 14 izvornih stranica školske spomenice Ivanovci nalazi se u Državnom arhivu u Osijeku u sklopu građe vezane za pučku školu u Ivanovcima, a ukoričena školska spomenica čuva se u arhivu osnovne škole u Ladimirevcima. Iz izvornog teksta spomenice izbačeni su dijelovi koje su pisali učiteljica Bernardina Golić i učitelj Stjepan Jobst, a radi se o vremenu od osnutka škole 1896. do 1901. godine. Cenzorski prijepis, vjerojatno po naputku mjesnog školskog nadzornika Josipa Anschana ili županijskog školskog nadzornika Pavla Oreškovića, napravila je učiteljica Ružica Penc koja je u školi radila tijekom jedne školske godine (1901/2). Nakon njenog kratkog boravka u školi je stigao učitelj Đuro Čordašić koji je u Ivanovcima radio do 1907. godine. Spomenica pučke škole u Ivanovcima neobična je po tome što ju je učiteljica Golić počela pisati kao svoj osobni dnevnik, a ne kao formalnu školsku kroniku. Upravo je zato ta spomenica vrlo dragocjen izvor jer donosi opis seoske škole iz perspektive učiteljice koja iz grada dolazi u jednu malu seosku školu. Njezino preseljenje iz Osijeka, tada jednog od najrazvijenijih gradova u Banskoj Hrvatskoj, u selo pretežito nepismenih seljaka za učiteljicu Golić bio je veliki izazov koji je u početku prihvatila s prosvjetiteljskim zanosom da bi se dolaskom u Ivanovce taj zanos pretvorio u razočarenje. Prema riječima Bernardine Golić stanovnici sela sve do kraja 19. stoljeća nisu bili skloni otvaranju škole, a dobar dio njih bio je protiv školovanja svoje djece i 1896. godine kada je dovršena gradnja školske zgrade. Kako je učiteljica Golić doživljavala svoj početni rad u školi, učenike i seljane, te kako se nosila s usamljenošću, s nerazumijevanjem seljana i školskog nadzornika ilustrirat ću s nekoliko dijelova izvornog teksta školske spomenice.
Pa doćim je upravo mojoj malenkosti ova uzvišena ali tegobna zadaća u dio pala, da obradjujem težkim trudom zapušteno ovo tlo duševne prosvjete, da položim prvi temelj nauci i naobrazbi budućega potomstva ovih trijuh mjesta, nemogu propustiti, a da nespomenem koju iz prvih dana djelovanja svoga. Začuv, da mi je poći na novootvorenu školu, obuze me neka nizkazana radost, pošto unapred snovah, kako bi se dalo u školi što lijepše urediti, kako li uspješnije djelovati, a sve me tim večina veselilo, što postigoh ono, za čim sam jur odavna iskala, te poželih čim prije pojaviti na licu mjesta. U svojem oduševljenju umišljah si ja školu i sve oko nje već u najboljem redu i skladu, mjestance ubavo, stanovnike prijazne, uljudne i ljubke susretaje, kao što ih se može naći u seljaka mile Djakovštine ili krasne Posavine. Nu koli razočarana bijah stigav u Ivanovce. Škola tik dogradjena, u njoj kao i u budućem mojem pristaništu najveći nered, nikakove ograde, dvorište puno jama; – sve to naličilo više kakovoj pustoši, nego li prjatnu domu. Ljubopitan svijet motrio me kao čudom, a nebijaše medju njim, koje bi znao nazvati: „Hvaljen Bog“ ili „dobar dan“. I nehotice otme mi se poput pjesnikova putnika uzdah: „Bože mili, kud sam zašla“? Jedva nadjoh zaklon u privatnoj nekoj kućici. (…) Da je samo ikomu bilo vidjeti, kako su nerazumne matere nastojale sakriti mezimče svoje i oteti ga školi. Boljelo me do dna duše, gledajući, kako dovede svoju djecu u školu, – ne kao u hram prosvjete, nego, kao teoce na klaonicu; prijeteći joj svim mukama. (…) Nakon svršenog popisa, razidje se opet svjetina, razidjoše se djeca a školska soba osta prazna na dva tjedna, za koje vrijeme imalo se razno staviti u red. Sada istom, pokle nemogah začeti djelovanje svoje, nastade za me neugodna epoha. Malo netom prije, bučan gradski život, – sada mrtvilo, do sele u krugu ugladjena svijeta, – sada medju neukim i prostim; uz to plahost djece sirovost odraslih, – te kišovito i gadno vrijeme – sve se to slagalo i na me silno djelovalo. Osjetih neku nesnosnu praznoću, oćutih se sama i ostavljena kao nigda prije i bilo mi je kao de se živa nalazim već u pustoj raci. – Jedina pomisao na uzvišenu zadaću zvanja svoga, te da ne živi čovjek sam za sebe, nego za drugoga, utiša doniekle ta bolna ćuvstva u meni i ja počeh svimi silami nastojati, da si omogućim što prije početak djelovanja svoga. Dan po dan minu i hvala Bogu, dne. 20. studenoga nadjoh se u velikom krugu djece, koje broj dosizao 95, te začeh u ime božje polagati temelj u pusto tlo srdaca njihovih. (…) Sve do Božića, ostala je škola bez knjige i učila, te se je tako, moglo samo obučavati, u onom, što bi djeca trebala već doma da su naučila, trebalo im je stvoriti pojam o školi, o knjizi (…) Dne 27. travnja, pregledao je ovu školu žup. šk. nadzornik pogl. G. Josip Anschan. Žaliti je, što je tom sgodom zaboravio g. Nadzornik, da je ova škola novorodjenče, da je najmladja med sestrama svojim, i da je tek onda otvorena, kad su na drugima dobrahno već radili. Tako je n.p. zahtjevao od učenika da čitaju još nevježbana štiva. To će reći, vrlo mnogo zahtjevati od djece, koja su, rekla bih, tek duševno progledala, koja su tek pojmiti stala što je knjiga, koju su početkom mj. siječnja u ruku primila; a koncem travnja da čitaju već, kao učenici III. ili IV. razreda. Ako je ikada pogl. g. Anschan za svoga učiteljevanja sa skroz neukom djecom, kao što su to ovdje bila, za tri mjeseca ovakov uspjeh polučio, onda mu čestitam.
Ovaj završni kritički osvrt na školskog nadzornika u potpunosti je izostavljen u prijepisu spomenice iz 1902. godine. No, da je učiteljica Bernardina Golić izvrsno radila svoj posao potvrdio je učitelj Stjepan Jobst koji je na školi počeo s radom školske godine 1898/9. On je u školskoj spomenici pohvalio svoju prethodnicu. „Na prvi mah vidio je isti blagotvorno djelovanje iste, savjesne a i dosta vješte učiteljice. Djeca poslušna, marljiva, uredna a svoj djeci bijaše srce puno plemenitih čuvstava.“
Izvori
Naredbe izdane na osnovu školskog zakona od 14. listopada 1874. do konca godine 1882. (Zagreb, 1884), 164-168.
Školska spomenica Obće pučke škole u Harkanovcima 1880.- 1948. Arhiv OŠ Ladimirevci
Školska spomenica Obće pučke škole u Valpovu 1881-1946. Arhiv OŠ Valpovo
Školska spomenica Obće pučke škole u Ladimirevcima 1883-1951. Arhiv OŠ Ladimirevci
Školska spomenica Niže pučke škole u Belišću 1891-1951. Arhiv OŠ Belišće
Školska spomenica Niže pučke škole u Ivanovcima 1896-1947. Arhiv OŠ Ladimirevci
Školska spomenica Niže pučke škole u Ivanovcima u listovima 1896-1901. Državni arhiv Osijek
Školska spomenica Niže pučke škole u Šagu 1913-1972. Arhiv OŠ Valpovo
Školski i nastavni red za pučke učione u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji (Zagreb, 1875), 14; „Naredba od 2. svibnja 1880. br. 241. glede školskih spomenica“
Literatura
Batinić Štefka, Zbirka školskih izvješća Hrvatskog školskog muzeja (Zagreb, 2007)
Gaćina Škalamera Sonja, Školski dokumenti Arhivske zbirke Hrvatskog školskog muzeja, katalog izložbe (Zagreb, 2006), 28.
Župan Dinko, „Živio svijetli ban! – Kako je u školskim spomenicama i izvještajima zabilježen posjet bana Dragutina Khuena-Héderváryja nekim mjestima Virovitičke županije 1889. i 1893.“, Scrinia Slavonica 10 (2010), 212-225.
