Održana radionica “Istraživanje povijesti školstva u Hrvatskoj: građa i metodologija”

U okviru istraživačkoga rada te predstavljanja rezultata istraživanja na projektu “Od protomodernizacije do modernizacije školstva u Hrvatskoj (18. i 19. stoljeće)” suradnici na projektu organizirali su radionicu s temom Istraživanje povijesti školstva u Hrvatskoj. građa i metodologija. Osnovni ciljevi radionice bili su promocija istraživanja povijesti školstva i pedagogije, poticanje interdisciplinarnosti u istraživanju te rasprava o metodološkim pitanjima i istraživačkim problemima s kojima se susreću mladi istraživači tema vezanih uz povijest školstva, obrazovanja i djetinjstva.

Radionica je održana 16. studenog 2015. godine u Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu. Znanstvenici i istraživači Hrvatskoga školskoga muzeja i Hrvatskoga instituta za povijest održali su u okviru radionice vrlo zanimljiva predavanja, korisna za sve istraživače povijesti školstva. Sudionici radionice bili su doktorandi poslijediplomskih studija humanističkih smjerova sa Sveučilišta u Zagrebu, Osijeku, Splitu i Dubrovniku.

Radionicu su organizirali suradnici na projektu dr. sc. Maja Matasović, dr. sc. Branko Ostajmer i dr. sc. Arijana Kolak Bošnjak.

Najljepše zahvaljujemo Hrvatskom školskom muzeju na vrlo uspješnoj i ugodnoj suradnji u organizaciji radionice, kao i svim predavačima i sudionicima na razmjeni vrijednih znanja i iskustava!

PROGRAM

10.30 – 11.15 Branka Manin, ravnateljica Hrvatskoga školskog muzeja. Stručni obilazak Stalnoga postava Hrvatskoga školskog muzeja

11.15 – 11.45 Štefka Batinić, voditeljica Knjižnice Hrvatskoga školskog muzeja. Predavanje: Knjižni fond Hrvatskoga školskog muzeja

11.45 – 12.00 Pauza za kavu

12.00 – 12.30 Sonja Gaćina Škalamera, voditeljica Arhivske zbirke Hrvatskoga školskog muzeja. Predavanje: Arhivski fond Hrvatskoga školskog muzeja

12.30 – 13.15 Dinko Župan, Hrvatski institut za povijest – Podružnica Slavonski Brod. Predavanje: Nekoliko primjera metodoloških pristupa povijesti školstva

13.15 – 14.00 Pauza za ručak

14.00 – 17.00 Radionica i rasprava. Sudjelovali: Željka Dmitrus, Aleksandra Đurić, Sergej Filipović, Matea Jalžečić, Martina Jurišić, Zdravka Krpina, Zdravka Martinić-Jerčić, Jasminka Paić, Luka Pejić, Dejan Pernjak, Saša Senjan, Daria Vučijević, Arijana Kolak Bošnjak, Maja Matasović i Branko Ostajmer.

IZ PROGRAMA

Branka Manin (Hrvatski školski muzej), Stručni obilazak Stalnoga postava Hrvatskoga školskog muzeja

Stručni obilazak Muzeja pod vodstvom Branke Manin, ravnateljice Hrvatskog školskog muzeja

Hrvatski školski muzej osnovan je na inicijativu Hrvatskog pedagogijsko-književnog zbora te djeluje kontinuirano od 1901. godine u Zagrebu, u zgradi Hrvatskoga učiteljskog doma (danas Trg maršala Tita 4). Osnovna je zadaća Muzeja sustavno prikupljanje, proučavanje i izlaganje građe iz prošlosti i sadašnjosti hrvatskoga školstva i pedagogije. U Muzeju postoje zbirke učila, nastavnih pomagala i školske opreme, radova učenika i nastavnika, likovnih radova, udžbenika i priručnika, školskih propisa, potom arhivska zbirka, zbirka fotografija te dokumentacija o školstvu. Stalni postav muzeja otvoren je 2000. godine. Izloženo je oko tisuću eksponata, pretežito originalnih iz razdoblja od polovice 19. do početka 20. stoljeća. Muzej ujedno organizira brojne tematske izložbe te objavljuje stručna i znanstvena izdanja, među kojima osobito valja spomenuti časopis Anale za povijest odgoja.

Štefka Batinić (Hrvatski školski muzej), Knjižni fond Hrvatskoga školskog muzeja

Štefka Batinić, voditeljica Knjižnice

Knjižna građa Hrvatskoga školskog muzeja predstavlja važan segment cjelokupnog muzejskog fonda. Raspoređena je u četiri muzejske zbirke te u Pedagošku knjižnicu Davorina Trstenjaka, a kronološki pokriva više od četiri stoljeća – od 1590. kada je objavljena najstarija knjiga u fondu do danas. Glavnina starog fonda potječe iz 19. stoljeća, osobito iz njegove druge polovine, kada dolazi do uspostave modernoga školskog sustava i organiziranja hrvatskog učiteljstva te razvoja stručne komunikacije putem stručnih časopisa i pedagoške literature.

• Zbirka udžbenika i priručnika. Sadržava pretežito udžbenike pučkih/osnovnih i srednjih škola 19. i 20. stoljeća. Osnova Zbirke nastaje izlučivanjem udžbenika iz Pedagoške knjižnice te donacijama nakladnika i pojedinaca. Raritetni fond Zbirke ima oko 400 naslova, a najstariji je iz 1719. godine.
• Zbirka učeničkih i školskih listova. U Zbirci se čuva oko 1000 naslova i oko 3000 primjeraka listova/časopisa koje su priredili učenici osnovnih i srednjih škola pod mentorstvom i uz potporu nastavnika, a objavljeni su u nakladi škola. Najveći dio je iz 2. polovine 20. stoljeća.
• Zbirka školskih izvješća. Zbirka obuhvaća oko 5.400 jedinica građe, od čega više od 4.000 školskih izvješća s područja današnje RH, a ostalo su pretežito školska izvješća iz zemalja bivših sastavnica Jugoslavije i Austro-Ugarske Monarhije. Najstarija su izvješća s kraja 18. stoljeća. Od sredine 19. stoljeća sve su gimnazije u Austro-Ugarskoj bile dužne izdavati godišnja školska izvješća s točno propisanim elementima (znanstvena rasprava na određenu temu, nastavni plan, statistički podatci o školi s popisima profesora i učenika, važnije službene naredbe i promjene u školi te prirast nastavnih sredstava), što danas predstavlja vrijedan izvor za istraživanje razvoja školstva u Hrvatskoj.
• Zbirka propisa i službenih publikacija u odgoju i obrazovanju. Zbirka obuhvaća oko 800 jedinica građe – školskih zakona, propisa, naredaba, nastavnih planova i programa, statuta, disciplinskih propisa i pravila učiteljskih udruga i organizacija – u razdoblju od druge polovine 18. stoljeća do danas. Građa pruža vrijedan informacijski potencijal za istraživanje razvoja hrvatskoga školskog sustava, odgoja i obrazovanja u školi, razvoja pojedinih školskih predmeta te stručnog i staleškog djelovanja učitelja.
• Pedagoška knjižnica Davorina Trstenjaka Hrvatskoga školskog muzeja. Hrvatski pedagoško-književni zbor, strukovna udruga hrvatskih učitelja, od svog je osnutka (1871) prikupljao knjige za knjižnicu, a prvi pravilnik za njezin rad odobren je 31. prosinca 1877. godine. Od osnutka Hrvatskoga školskog muzeja (1901) knjižnica je u njegovu sastavu. Uz važne funkcije informacijske potpore muzejskom radu i ishodišta niza muzejskih zbirki, ona je jedinstven izvor pedagoške i školske historiografije te zrcalo stručnog i profesionalnog razvoja hrvatskoga učiteljstva. U fondu od oko 30.000 svezaka, uz referentnu (enciklopedije, rječnici, leksikoni) i opću povijesnu i povijesno-školsku literaturu, ističe se nekoliko tematskih skupina građe koja može biti zanimljiva istraživačima povijesti školstva, pedagogije i djetinjstva: pedagoška i metodička literatura, monografije o povijesti pojedinih škola, stručna periodika, školski kalendari i shematizmi te knjige i časopisi za djecu i mladež.

 

Sonja Gaćina Škalamera (Hrvatski školski muzej), Arhivski fond Hrvatskoga školskog muzeja

Sonja Gaćina Škalamera, voditeljica Arhivske zbirke

Hrvatski školski muzej je, prema uzoru na postojeće školske muzeje u svijetu, godine 1901. osnovao Hrvatski pedagoško-književni zbor s osnovnim ciljem stvaranja riznice o pučkoj prosvjeti. Time je određeno područje djelovanja muzeja – kontinuirano, obuhvatnije i organizirano prikupljanje i obrada svjedočanstava o povijesti školstva i prosvjete u Hrvatskoj. Ustanovljenje specijaliziranog – školskog muzeja bilo je za ono vrijeme još jedan oblik organiziranog i uspješnog djelovanja učiteljstva u Hrvatskoj. Od samog osnutka Hrvatski školski muzej su činila tri glavna sastavna dijela – muzejske zbirke, knjižnica i arhiv – koja čine ukupni muzejski fundus i do današnjih dana. Godine 1965. je Arhivska zbirka registrirana i prema arhivskim propisima i zakonski je definiran njen djelokrug rada – prikupljanje arhivskog gradiva koje nije dio registraturnih fondova ustanova, organizacija i uopće javnih pravnih osoba, što je u nadležnosti državnih regionalnih arhiva i Hrvatskog državnog arhiva. Ova odredba, kao i kasniji zakoni o arhivskoj djelatnosti, odredili su daljnje akvizicije i fizionomiju gradiva Arhivske zbirke HŠM-a. Od 1960-ih se prikuplja samo gradivo iz privatnog vlasništva, većim dijelom to su ostavštine jedne osobe (ili obitelji), prvenstveno pedagoških i prosvjetnih djelatnika.

Arhivska zbirka HŠM-a ima oko 150 dužnih metara arhivskog gradiva nastalog u razdoblju od 18. st. do 20. stoljeća djelovanjem pravnih osoba (ustanova, udruga, upravnih tijela) i pojedinaca, primarno iz prosvjetne i pedagoške djelatnosti. Gradivo je sređeno u arhivskim fondovima i zbirkama arhivskog gradiva:

• Arhivski fondovi: pravnih osoba (udruga, ustanova), osobni / obiteljski;
• Zbirke arhivskog gradiva: Školski zapisnici (protokoli)

Imenici i dnevnici rada

Arhivsko gradivo za povijest školstva u Hrvatskoj

Dokumentacija o školama

Zbirka školskih, osobnih dokumenata i rukopisa

• Zbirka preslika i reprodukcija.

Arhivski fondovi hrvatskih učiteljskih udruga i zadruga čine veći dio arhivskih fondova pravnih osoba i primarni su povijesni izvor za istraživanje povijesti organiziranog djelovanja učitelja i profesora u 19. i prvoj polovini 20. stoljeća. Najstariji sačuvani su fondovi Učiteljske zadruge, prve učiteljske udruge u Hrvatskoj osnovane 1865. godine i Hrvatskog pedagoško-književnog zbora (1871.).

Osobni / obiteljski arhivski fondovi sadrže arhivsko gradivo nastalo djelovanjem jedne osobe / obitelji. U Arhivskoj zbirci HŠM-a čuvaju se osobni fondovi učitelja, profesora, pedagoga i književnika. Sadrže osobne, školske, službene dokumente, rukopise, gradivo nastalo profesionalnom i društvenom djelatnošću, korespondenciju i druge priloge za biobibliografiju. Po vrijednosti i količini rukopisne građe ističu se osobni fondovi M. Stojanovića, D. Trstenjaka, M. Pogačić, V. Poljaka, književnika D. Jarnević, M. Lovraka i pjesnika G. Viteza.

Fragmentarno gradivo nastalo životom i djelovanjem jedne osobe čuva se u Zbirci školskih, osobnih dokumenata i rukopisa. U Zbirci se čuvaju učeničke školske svjedodžbe, pohvalnice, knjižice, fakultetski indeksi i diplome, te ostali osobni dokumenti i rukopisi. Posebna se pozornost u prikupljanju posvetila svjedodžbama o obrazovanju učiteljica i učitelja.

Zbirka Školskih zapisnika (protokola) sadrži 170 rukopisnih knjiga od kraja 18. do početka 20. stoljeća, većim dijelom s prostora Vojne krajine. To su zapisnici školskih naredbi, ispitnih izvješća, počasne i sramotne knjige te deset školskih spomenica. Zbirka Imenika i Dnevnika rada broji 239 imenika i dnevnika rada osnovnih i srednjih škola, većinom iz Zagreba i okolice od 1887. do 1950. godine .

Arhivsko gradivo za povijest školstva u Hrvatskoj je zbirka pojedinačnog / fragmentarnog arhivskog gradiva škola i prosvjetnih ustanova te prosvjetnih upravnih tijela i uopće pravnih osoba.

Dokumentacija o školama sadrži anketne upitnike iz šk. god. 1939./40. ankete provedeni po osnovnim školama Banovine Hrvatske i anketne upitnike koje je Hrvatski školski muzej uputio školama u Republici Hrvatskoj 1960-ih godine. Upitnici sadrže osnovne obavijesti o radu i stanju škole te njenoj povijesti. Dokumentacija ima 24 d/m gradiva (4016 fascikala).

Tijekom 115 godina postojanja Hrvatskoga školskog muzeja i njegove Arhivske zbirke prikupljeno je vrijedno arhivsko gradivo za povijest školstva, obrazovanja, pedagoških znanosti i prosvjete u Hrvatskoj te za interdisciplinarna znanstvena istraživanja.

Dinko Župan (Hrvatski institut za povijest – Podružnica Slavonski Brod), Nekoliko primjera metodoloških pristupa povijesti školstva

Dinko Župan

Povijest školstva interdisciplinarno je područje koje se smjestilo na granici između povijesti pedagogije, kulturne povijesti, socijalne povijesti, gospodarske povijesti, političke povijesti, socijalne filozofije i sociologije. Uz čitavu lepezu historiografskih pristupa povijesti školstva socijalna filozofija i sociologija su osobito korisne u interpretaciji određenih društvenih fenomena i procesa kao što su: socijalna stratifikacija, socijalizacija, pitanje moći, problem konstrukcije i dekonstrukcije identiteta, isprepletenost odgojno-obrazovnog, obiteljskog, vjerskog, političkog i kulturnog podsistema društva, te u analizi institucionalnih i hegemonijskih diskursa. Na metodološko pitanje kako istraživati povijest školstva najčešći je odgovor protupitanje: što je školstvo? A na to se pitanje odgovara relacijskim podpitanjem: u kakvom je odnosu školstvo s državom, crkvom, političkom vlašću, obitelji, institucionalnom i vaninstitucionalnom kulturom, društvom u cjelini? Tek stavljanjem školstva u odnos s drugim dijelovima društva, osobito s drugim institucijama, možemo dobiti okvirni odgovor na pitanje što je školstvo, a tu ponovno dolazimo na tlo sociologije i socijalne filozofije. Funkcionalisti (npr. Emile Durkheim, Talcott Parsons) glavnu funkciju školstva vide u prenošenju normi i vrijednosti, školstvo je za njih žarište socijalizacije, mjesto na kojem partikularističke (obiteljske) norme trebaju biti zamijenjene s općedruštvenim vrijednostima. Uz to školstvo za Parsonsa ima i funkciju podjele društvenih uloga. Istraživanje podjele uloga osobito je važno u istraživanju proizvodnje poželjnih socijalnih i rodnih uloga unutar školskog sistema. Na funkcionalistički pristup Talcotta Parsonsa nadovezuje se teorija sistema Niklasa Luhmanna koji školstvo vidi kao odgojno-obrazovni podsistem društva. On za razliku Parsonsa prednost daje funkciji, a ne društvenoj strukturi čime je pokušao prevladati statiku teorijskog modela svoga prethodnika i objasniti promjene u društvu. Luhmann razvoj društva vidi kao proces funkcionalne diferencijacije tijekom kojeg se određeni sistemi odvajaju i preuzimaju određene funkcije i time postižu veću autonomiju u odnosu na druge sisteme. Taj proces diferencijacije i postizanja sistemske autonomije osobito je važno u istraživanju povijesti školstva 19. stoljeća kada modernizacijskim reformama školstvo zadobiva vlastitu sistemsku strukturu koja se najbolje očituje u birokratizaciji školskog sustava. Konfliktni pristup istraživanju školstva oštro kritizira određena stajališta funkcionalističkog pristupa te postavlja sljedeća metodološka pitanja: Tko ima pristup školstvu? Tko i kako određuje školske programe? U kakvoj su vezi znanje i moć? Tko je nositelj kulturnog kapitala? Kako odgojno-obrazovni diskursi podupiru vladajuću formaciju moći? Koliko je u određenom povijesnom razdoblju izražena ideologizacija školstva? Tako je za Louisa Althussera školstvo jedan od važnijih ideoloških aparata države, a za Pierrea Bourdieua svaki je odgojno-obrazovni čin simboličko nasilje, jer podrazumijeva kulturnu samovolju arbitrarnih vlasti koja određuje školske programe i na taj način nameće dominantnu kulturnu matricu i stvara kulturni kapital. Glavna uloga školstva prema njima je reprodukcija kulture vladajuće klase. Za razliku od njih Michel Foucault kulturni kapital ne veže samo uz klasne odnose i ideološke aparate, on proizvodnju dominantnog znanja stavlja u širi društveni kontekst i veže ga uz puno širi pojam moći. Za njega svako društvo ima svoj režim istine koji nameće određenu hijerarhiju znanja. Tako disciplinsko društvo 19. stoljeća uz pomoć svojih diskurzivnih aparata (npr. pedagoškog diskursa) između ostalog proizvodi i znanje o rodnim i socijalnim identitetima u skladu s potrebama vladajućeg kompleksa moći. Upravo na tu Foucaultovu ideju o diskurzivnoj proizvodnji identiteta vezala se suvremena kulturna povijest, tzv. Nova kulturna povijest. Nova kulturna povijest razvila se tijekom osamdesetih godina kroz interdisciplinarno prožimanje brojnih teorija kao što su kulturologija Clifforda Geertza, teorija civilizacije Norberta Eliasa, semiotika Mihaila Bahtina, teorija moći Michela Foucaulta, neofrojdizam Jacquesa Lacana i teorija prakse Pierrea Bourdieua. Ta se interdisciplinarna kulturna koncepcija pokazala vrlo plodonosnom jer se unutar nje razvilo mnoštvo raznolikih pristupa brojnim kulturnim fenomenima, koji su istraženi na mnogobrojne inovativne načine (povijest kulturnih susreta, povijest pričanja, povijest čitanja, povijest imaginacije, povijest sjećanja, povijest tijela, povijest nasilja, povijest emocija, povijest percepcije itd.) pri čemu je poseban naglasak stavljen na istraživanje kulturnih praksi.

Kako bi doktorantima, koje zanima metodologija povijesti školstva, što transparentnije približio ovu problematiku u svojem ću izlaganju u sklopu doktorske radionice prikazati nekoliko metodološke obrazaca koji se koriste u sljedećim knjigama: Andy Green, Education and State formation: the rise of education systems in England, France and the USA (London, 1992); Jane Martin; Women and the Politics of Schooling in Victorian and Edwardian England (London, 1998); Kathryn Hughes, The Victorian Governess (London, 2002); Maria Tamboukou, Women, Education and the Self: A Foucauldian Perspective (Hampshire, 2003) i The Black Box of Schooling: A Cultural History of the Classroom (ur. Sjaak Braster, Ian Grosvenor i Maria Andres, Bruxelles, 2011).

Powerpoint prezentacija predavanja dr. Župana