Povijest školstva i obrazovanja na V. kongresu hrvatskih povjesničara (Zadar, 5.-8. listopada 2016.)
U organizaciji Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti, Društva za hrvatsku povjesnicu i Sveučilišta u Zadru, u Zadru je od 5. do 8. listopada 2016. održan Peti kongres hrvatskih povjesničara na temu Krize, sukobi i solidarnost u povijesnoj perspektivi.
Inicijativom projekta “Od protomodernizacije do modernizacije školstva u Hrvatskoj”, na Kongresu je bila zastupljena i Sekcija za povijest školstva i obrazovanja, s ciljem poticanja rasprave o odrazu kriza, sukoba i solidarnosti na obrazovanje i sustav školstva, odnosno o utjecaju školstva na rješavanje kriza i sukoba u Hrvatskoj tijekom povijesti. Sekciju je vodila dr. sc. Vlasta Švoger.
Svojim izlaganjima u radu Sekcije sudjelovalo je i šest suradnika projekta – Mislav Gregl, prof, dr. sc. Ivana Horbec, dr. sc. Branko Ostajmer, dr. sc. Vlasta Švoger, dr. sc. Milan Vrbanus i dr. sc. Dinko Župan.
Program Sekcije “Povijest školstva i obrazovanja”:
SONJA GAĆINA ŠKALAMERA, Učiteljska zadruga (1865. – 1891.): najstarija učiteljska udruga u Hrvatskoj
DANKA RADIĆ, Zaklada Andreis za školovanje siromašnih dalmatinskih plemića
MISLAV GREGL, Zagrebačka Kraljevska akademija znanosti u doba rata 1809. godine
IVANA HORBEC, Obrazovanjem protiv političkih konflikata. Podučavanje javnom pravu na habsburškim visokim školama 18. stoljeća
BRANKO OSTAJMER, Učiteljstvo Banske Hrvatske u vihoru Velikoga rata
TEODORA SHEK BRNARDIĆ, Školovanje habsburških časnika u akademiji u Bečkom Novom Mjestu: reforme u doba uprave grofa Franza Josepha Kinskog (1779. – 1805.)
VLASTA ŠVOGER, Revolucionarna previranja 1848. – 1849.: poticaj za promjene u hrvatskom školstvu
MILAN VRBANUS, Otpori, sukobi i doprinosi organiziranju školstva u Slavoniji u 18. i prvim desetljećima 19. stoljeća
SERGEJ FILIPOVIĆ, Štrajk solidarnosti učenika osječke Velike gimnazije iz 1912. godine
DINKO ŽUPAN, Solidarnost, donacije i socijalno ugroženi učenici „Đačka menza“ u Osijeku (1920. – 1930.)
SUZANA PEŠORDA, Ishodi učenja u kurikulumu nastave povijesti
Sažeci izlaganja suradnika na projektu:
MISLAV GREGL, Zagrebačka Kraljevska akademija znanosti u doba rata 1809. godine
Napoleonski ratovi, a osobito rat 1809. godine između Habsburške Monarhije i Francuske, znatno su pogodili i hrvatske zemlje. Hrvatska južno od Save postala je dijelom francuskih Ilirskih provincija, a Zagreb je postao pogranični grad između dvaju carstava. Budući da su se na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji znanosti s Glavnom gimnazijom (Regia Academia Scientiarum cum Archigymnasio) školovali učenici i iz krajeva koji su 1809. (Hrvatska južno od Save, Kranjska) ili već 1805. (Istra, Dalmacija) pripali Francuskom Carstvu, krizna politička i ratna situacija se osobito odražavala na njihove životne prilike, kao i na funkcioniranje same Akademije. S obzirom da školski dokumenti iz tog razdoblja bilježe, pored ostaloga, podatke o podrijetlu učenika, njihovoj zavičajnoj i staleškoj pripadnosti te izvorima prihoda, odnosno o tome tko ih uzdržava, u izlaganju ćemo pokušati na temelju te građe razmotriti utjecaj ratnih (ne) prilika na život učenika.
IVANA HORBEC, Obrazovanjem protiv političkih konflikata. Podučavanje javnom pravu na habsburškim visokim školama 18. stoljeća
Osamnaestom se stoljeću na prostoru nekadašnje Habsburške Monarhije opravdano može pridati obilježje „razdoblja reformi“. Vrijeme je to stvaranja temelja modernih državnih struktura, kad su se tradicionalne tekovine staleškoga uređenja sukobljavale s interesima i prioritetima države u razvoju, a prava i privilegije staleža s afirmacijom vladareva suvereniteta. Do kraja stoljeća u protomodernoj se državi, još uvijek naglašeno staleškoj, etablira nov sustav moći koji se suočava s novim izazovima u upravi, gospodarstvu i socijalnoj politici. U prevladavanju tih sukoba i pronalasku suživota „starih“ i „novih“ struktura obrazovanje je odigralo znatnu, možda i ključnu ulogu. S jedne strane, školstvo postaje politicum, uslijed čega ga država reformira, njime upravlja, propisuje kurikule i udžbenike te postavlja nove obrazovne kriterije. S druge strane, cilj obrazovanja prilagođava se društveno-političkim prilikama: „Javne škole ne može se drugačije promatrati nego kao rasadišta, gdje se obrazuju subjekti potrebni za javnu upravu i oblikuju tako da vladaru i državi budu na raspolaganju službenici sposobni za upravu ili promicanje njegove službe“ – pisao je, primjerice, krajem 1760-ih Krsto Niczky, budući veliki župan Virovitičke županije. Tendencija usmjeravanja obrazovanja na sadržaj koji pogoduje interesima vladareve suverenosti i države u razvoju te pokušaji „političkoga discipliniranja“ postaju tada sastavni dio obrazovnog materijala. U središte interesa reformatora obrazovanja dolaze pravne znanosti primjenjive na državnu upravu – u njima se počinje odražavati jedinstvo znanosti, njezine praktične primjene, upravnih praksi, gospodarstva i društveno- političkih okolnosti. U tom je smislu podučavanje budućih javnih službenika javnome pravu imalo osobit značaj: javnim su se pravom u razdoblju nastanka protomodernih država utvrđivali odnosi između vladara i staleža, države i njezinih stanovnika te obaveze i prava političkih subjekata, s neizbježnim naglaskom na značaj općega dobra, blagostanja i nužnosti vremena. Cilj je izlaganja prikazati nastojanja bečkoga dvora da reformom visokoškolskog sustava i kontrolom sadržaja udžbenika javnoga prava stvori nove kriterije u obrazovanju budućih javnih službenika. Pritom se naglašava utjecaj tih kriterija na pravnu naobrazbu u zemljama podložnim ugarskome zakonu, među kojima je i Hrvatsko-Slavonsko Kraljevstvo, te se pokušavaju utvrditi posljedice tih mjera na političke konflikte između bečkoga dvora i staleža tih zemalja, osobito u kontekstu važnosti tradicionalnih društvenih vrijednosti u očuvanju autoriteta javne uprave.
BRANKO OSTAJMER, Učiteljstvo Banske Hrvatske u vihoru Velikoga rata
Prvi svjetski rat snažno se odrazio na sve segmente života i sve slojeve stanovništva Kraljevine Hrvatske i Slavonije, a iznimka u tome nije bilo ni učiteljstvo. Prema općim očekivanjima svih zaraćenih strana, rat je trebao biti relativno kratkotrajan, ne duži od nekoliko mjeseci ili pola godine, a ostvarivanju ratnih ciljeva bili su pritom podređeni svi raspoloživi državni resursi. Interesi školstva, nastave i obrazovanja također su ostali u drugom planu i državne vlasti nisu imale velikih dvojbi oko toga da li školske objekte (privremeno) staviti u ratne svrhe (bolnice, vojarne). Nastava se zbog toga, kao i zbog pomanjkanja osoblja uslijed odlaska učitelja na bojišta, odvijala u izrazito otežanim prilikama, a osobito se to odnosi na prve dvije ratne godine (školske godine 1914./1915 i 1915./1916.). Tisuće učitelja s područja Hrvatske i Slavonije bile su unovačene i poslane na bojišta, a mnogi među njima izgubili su živote, bilo u borbi, bilo od posljedica ranjavanja ili raznih bolesti. Njihove žrtve, kao i drugi oblici njihova ratnoga angažmana, ostali su u najvećoj mjeri prešućeni, osim iznimno u pojedinim slučajevima kada su posrijedi bili pristaše južnoslavenske suradnje koji su aktivno podupirali rušenje Austro-Ugarske Monarhije te stvaranje južnoslavenske državne tvorevine. Cilj izlaganja jest pokušaj sagledavanja uloge učiteljstva Hrvatske i Slavonije u razdoblju Prvoga svjetskog rata, s posebnim naglaskom na sudbini učitelja na bojištima s jedne strane, te na različitim oblicima progona kojima su bili izloženi oni učitelji koji su aktivno iskazivali protudržavne nazore ili bili doživljavani kao politički nepouzdani.
VLASTA ŠVOGER, Revolucionarna previranja 1848. – 1849.: poticaj za promjene u hrvatskom školstvu
Val revolucionarnih nemira koji se od početka 1848. godine širio Europom osim političke i društvene krize, koja je nerijetko eskalirala u oružanim sukobima, u prvi je plan izbacio i liberalne ideje o ustavnosti i parlamentarizmu, prirodnom pravu naroda na vlastitu nacionalnu državu te o građanskim i političkim slobodama i pravima. Među navedenim slobodama i pravima posebno mjesto zauzimale su sloboda tiska i s njom povezane sloboda izražavanja misli u usmenom i pismenom obliku, vjerska i nacionalna jednakopravnost te sloboda učenja i poučavanja. Revolucionarnom krizom potaknuto širenje navedenih prava i sloboda u liberalnom duhu iznimno pozitivno se odrazilo na hrvatsko školstvo. Uvođenje slobode tiska dalo je snažan zamah razvoju tiska u Hrvatskoj (i u drugim europskim zemljama) i porastu utjecaja javnoga mnijenja, a odrazilo se i na širenje spektra tema o kojima su pisale novine, pa jedna od važnih tema postaju problemi vezani za školstvo i njegovu modernizaciju. Zagrebački politički listovi, a osobito oni liberalno orijentirani, od početka 1848. godine postaju forum u kojemu prosvjetni djelatnici i intelektualci različitih profesija raspravljaju o ulozi škole u društvu, odnosu škole i Katoličke crkve, prikazuju aktualno stanje u hrvatskome školstvu i donose prijedloge i konkretne mjere za njegovo poboljšanje. U to vrijeme organiziraju se prvi sastanci učitelja na kojima su raspravljali o svom profesionalnom statusu i problemima struke. Bansko vijeće, koje je djelovalo od svibnja 1848. do lipnja 1850. godine, formalno kao savjetodavni organ bana Josipa Jelačića, a de facto kao prva hrvatska samostalna vlada, između ostalih imalo je i poseban Prosvjetni odsjek nadležan za školstvo i bogoštovlje. Prosvjetni odsjek Banskoga vijeća rukovodio je svim poslovima vezanima za školstvo i, unatoč brojnim objektivnim ograničenjima, uveo je hrvatski kao nastavni jezik u većinu škola u Hrvatskoj, ostvario je određene uspjehe u izdavanju školskih udžbenika na hrvatskom jeziku, provodio je zapošljavanje učitelja na temelju javnih natječaja i provjere profesionalne osposobljenosti kandidata neovisno o njihovoj vjerskoj pripadnosti i društvenom statusu, rješavao je financijske probleme škola i učitelja, i donošenjem zakonske osnove o ustroju hrvatskog školstva (prema austrijskoj liberalnoj osnovi o preustroju školstva na svim razinama) postavio je temelj za daljnju modernizaciju hrvatskog školstva.
MILAN VRBANUS, Otpori, sukobi i doprinosi organiziranju školstva u Slavoniji u 18. i prvim desetljećima 19. stoljeća
Tijekom prve polovice 18. stoljeća u Slavoniji je djelovalo tek manji broj škola. Poslije donošenja Ratio educationis započela je intenzivnija briga o organiziranju mreže školskih institucija. Osnivanje novih škola pratilo je nametanje obveze roditeljima da djecu šalju u školu te podmiruju troškove njihovog obrazovanja. Stanovništvo, naročito po selima, odupiralo se novim obavezama, koje je doživljavalo kao novi namet koji ih dodatno opterećuje. Pri tome su se opravdali velikim siromaštvom i poreznom preopterećenošću. Osim toga navodili su da su im djeca potrebna za obavljanje kućanskih poslova i drugih poslova na njihovim gospodarstvima te čuvanje stoke na pašnjacima. Sve otpore i sukobe oko organiziranja mreže školskih institucija izložit ću na temelju objavljenih kanonskih vizitacija u slavonskom dijelu Pečuške biskupije te Bosansko-srijemske i đakovačke biskupije, neobjavljenih kanonskih vizitacija slavonskog dijela Zagrebačke biskupije, koje se čuvaju u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu te neobjavljenog arhivskog gradiva slavonskih županija u Hrvatskom državnom arhivu. Spomenutu problematiku prikazat ću i na temelju arhivskog gradiva u arhivu franjevačkog samostana sv. Antuna Padovanskog u Našicama, čiji su članovi bili voditelji trivijalne škole u Našicama te objavljenih „kronika“ slavonskih franjevačkih samostana. Na temelju navedenog arhivskog gradiva pokazat ću doprinos vlastelina, župnika te članova slavonskih franjevačkih zajednica stvaranju mreže škola u drugoj polovici 18. i u prvim desetljećima 19. stoljeća.
DINKO ŽUPAN, Solidarnost, donacije i socijalno ugroženi učenici „Đačka menza“ u Osijeku (1920. – 1930.)
Učenička prehrana kroz povijest slabo je istražena tema u hrvatskoj historiografiji. Osim problematike prehrane studenata Sveučilišta u Zagrebu (1874.–1914.), koju je detaljno istražila Tihana Luetić, vrlo slabo je istražena prehrana srednjoškolskih i osnovnoškolskih učenika. U izlaganju ću na primjeru Đačke menze u Osijeku prikazati prehrambene navike osječkih srednjoškolskih učenika sredinom prve polovice 20. stoljeća. Korisnici osječke Đačke menze bili su učenici i učenice Klasične gimnazije, Ženske realne gimnazije, Muške realne gimnazije, Trgovačke akademije i Učiteljske škole. Posebnu pažnju u izlaganju ću posvetiti socijalno ugroženim učenicima koji su imali pravo na besplatnu prehranu, te donacijama koje su pristizale iz brojnih osječkih tvrtki. Za školsku godinu 1926./7. detaljno ću prikazati dnevne menije te analizirati svakodnevne prehrambene navike učenika na osnovi njih. Također ću prikazati zamolbe učenika i učenica koji su zbog svoga socijalnog položaja molili besplatnu prehranu u osječkoj Đačkoj menzi. Na osnovi cijena učeničke prehrane i tadašnjih cijena hrane u Osijeku i okolici prikazat ću kakav je bio tadašnji standard učenika. U izlaganju ću koristiti građu koja se čuva u Državnom arhivu u Osijeku i to najviše iz osobne ostavštine gimnazijskog profesora Ivana Medveda koji je u dvadesetim godinama 20. stoljeća bio voditelj Đačke menze.